Na opšte iznenađenje, ipak sam odlučio da napišem neki red, jer je bilo zanimljivih dešavanja.
Daklem, za početak, svratio nam Deda Mraz u mesto. Pošto su mu sanke bile na malom servisu, provezao se na traktoru. Srećom, istovremeno je održana i parada traktora. Ljudi su upicanili svoje mašine i provozali ih na opštu radost stanovništva, ali i dece. Nije bio ni jedan primerak iz svetski čuvene(a sada ugašene) fabrike iz Rakovice, ali je bilo traktora iz drugih delova sveta. Nisam stručan, ali cenim da mnogi od njih koštaju 100, 200 tisuća evrija, ako ne i više. Nije lako biti farmer i verovatno nije lova do krova, ali ima love da se kupe te opake zveri. Nisam uspeo da snimim celu paradu, jer mi se ugasio telefon, ali imate na OVOMOVOM linku.
Što se tiče prodavnica, več mesec i kusur unazad, jasno je da se Nova godina približava. A sad se to uveliko vidi i po ulicama, ne samo u mom malom mestu, već je i prestonica okićena samo tako. Lično nisam preterano nakonjen celom tom uzbuđenju, ali moram da priznam da je lepo kad je sve ukrašeno. Skoro svaka kuća kdo mene u kraju ima neku jelku, ako ne u dvorištu, onda u kući, pa to sija samo tako. Naravno, ima ih koji su ukrasili i krovove i dvorišta, pa sijaju kao Las Vegas.
Firma je častila ručak/večeru/doručak u zavisnosti kako gledate na obroke. Za nas iz treće smene, izbor je bio pica/hamburgeri ili Kinezi. Izabrao sam Aziju, jer u slučaju da dostava okasni, biće dovoljno toplo da se jede, a može i da se podgreje u mikrotalasnoj. Cenim da sam dobro izabrao.
Dobili smo i slatke novogodišnje pakete, koji će se upotrebiti na pravi način.
Već sam vam pisao prošli put kako nam je propala jedna novogodišnja žurka. Zato sam sve nade uložio na žurku u organizaciji sportsko-društvenog kluba. Subota je osvanula pravo kišovita, ali što bismo brinuli o tome, kad će doći minibus? A i to je samo kiša. Preskočio sam spavanje posle posla, nadajući se da ću izdržati do kraja. U busu nas je bilo dvadesetak, ostali su išli sopstvenim prevozom. Sve se održavalo u gradiću Sligo, fino mesto, bejah tamo ranije u par navrata.
Svi smo se upicanili samo tako, večernje toalete, odela i kako već ide. Nemam sliku da vam dokažem, ali vam je jasno da sam bio naočit. Ovog puta je bila varijanta sivo odelo sa rolkom. Nakon sat i kusur vožnje, eto nas u hotelu Radisson Blue. Ispostavilo se da je više firmi organizovalo ovaj događaj, pa je velika sala bila ispunjena do kraja. Tačno svadbarska atmosfera, samo nema mladenaca. Uočljivo je bilo osetnije prisutno ženske populacije, tako da su malobrojni muški, bili blaženi okruženjem. Nisam primetio da je bilo nekog velikog muvanja, ali verovatno se najinteresantnije stvari, kao i uvek, dešavaju van pogleda drugih.
U foajeu je bila vel’ka jelka (a kako drugačije?) gde su pala onolika slikanja. Slikao je zvanični fotograf i moju personu, ali eto, baš ta slika nije osvanula na njihovom FB, pa nemam dokaz moje naočitosti. Poslužili su nas i penušavcem, belim vinom, a na moju veliku radost i kuvanim vinom. Primetio sam da većini kuvano vino nije bilo preterano zanimljivo, ali to je njihov gubitak, ne znaju šta valja.
Zauzeli smo nekih pet, šest stolova (izgleda da smo bili najbrojnije preuzeće) i ćaskali. Voditelj programa (dovoljno, mada ne preterano) duhovit i zabavan je najavio neke igre i prigodne nagrade. Ako ste mislili da će sve proći bez bingo izvlačenja, grdno ste se prevarili. Nisam zakačio ništa u igrarijama, ali dovoljno sam ispucao sreće u prethodnom periodu, pa mi i nije bilo žao. Kad smo se svi malo opustili, onda je bilo i đuskanja uz mešavinu starih i novih hitova. Dobili smo i neke monopol parice da se oprobamo u igrama na sreću – poker, ajnc, rulet. Priključio sam se stolu za ajnc i dobro se držao do poslednjeg kruga, kada sam završio kao drugi na stolu. Kolega iz mog preduzećeta je bio prvi(po osvojenoj „lovi“) i dobio je SPA tretman. Dobro,možda je njemu korisnije, pošto je malo stariji od mene. Negde oko pola dva su nas izbacili iz sale i žurka je preseljena u manji prostor gde su ljudi posedali, ćaskali, obrnuli još neku turu pića i popunili ćoškove sa još hrane(kobasice, pomfrit, pohovano beli i ostalo kako već ide). Inače hrana na glavnom događaju je bila vrlo zadovoljavajuća – predjelo korpica od lisnatog testa ispunjena kremastom piletinom, zatim potaž čorba, pa glavno jelo (junetina/ćuretina) sa barenim povrćem i na kraju sitni kolači.
Sit sam se ispričao sa ljudima iz fabrike, kako sa onima koje poznajem, tako sa onima koje znam samo iz prolaza. Bilo nas je i stranca i Iraca. Bila je čak i žena koja ima redni broj 0001, što će reći da je prva koja se zaposlila u fabrici pre 25 godina. Moj je broj 1213, pa vi vidite. Pričala je o tome kako je to bilo ludo iskustvo i u kakvim su uslovima započeli celu avanturu. Od neke šupe sa zarđalim katancem, gde nisu imali stolice da sednu, došlo je do jednog vrlo pristojnog postrojenja od dobrih 400 zaposlenih. I ma koliko gunđam, svestan sam da su uslovi rada vrlo korektni. Vratili smo se negde u 3 izjutra i zaspao sam momentalno.
Pokrenula se po srpskim emigrantskim grupama priča da podržimo studentski protest u zavičaju. Što se mene tiče, ta deca rade pravu stvar (kad mi, matori, nemamo ni petlju ni volju), ali je pitanje na koji način ima smisla da mi podržimo njihovu borbu. Protesti po Dablinu su besmisleni, jer pre svega ne bismo imali ni gde da protestvujemo jer nema ambasade niti konzulata Srbije (postoji počasni konzul, ali to je i tako više protokolarna funkcija). Onda je odlučeno da se napiše pismo podrške. Međutim, zaključeno je da nema dovoljno potpisnika ljudi iz Srbije, pa da se zove Srpska dijapsora u Irskoj pordržava studente u Srbiji, pa je to prošireno na celu dijasporu, ali se u naslovu izgubila reč dijaspora, nego se tek u tekstu vidi šta je u pitanju. Jasno mi je da je ljudima teško i da žele nekako da pomognu matici, jedino nisam ubeđen da virtuelene peticije mogu nešto da učine povodom problema koji imamo u zemlji. Ali dobro, svako radi kako misli da je najpametnije.
Ostatak nedelje je prošao u uzbuđenju i pripremama za dolazak u zavičaj. Planirano je da putujemo u petak 20.12. letom u 12:45. Pošto se moja smena završava u osam, a voz stiže petnaest minuta kasnije, i nakon dva sata i malo više stiže u Dablin. Računao sam da, sve ida se zaglavimo u gradskom prevozu, imamo dovoljno vremena da stignemo do aerodroma i prođemo carinsku i ostale kontrole. Ali me sve vreme brinulo to što je vikend pred Božić i što postoji dobra šansa da bude havarija što u gradu, a posebno na aerodromu. Imao sam i voz u 6 izjutra, ali nisam hteo da pitam da i to uzmem slobodno, kad sam već uzeo dane posle Nove godine. Ispostaviće se da sam mogao da izađem i u to vreme. Sedimo na pauzi u par minuta do šest i kaže šefovica „Pa što ne izađeš sada i uhvatiš raniji voz, nije nikakav problem?“ Kontam da nema šanse da omladinca probudim i da mu kažem, budi na stanici za 10 minuta. Šta da se radi, valjda ćemo ipak stići. Došli smo u Dablin i piše da nam neće stići bus uskoro, pa sam iskoristio uber da pozovem taksi. Ispostaviće se da je naš vozač Rumun (stariji od mene par godina), koji je devedesetih radio u Srbiji. Neki od vas će se setiti da su tada radili najteže poslove u Srbiji, kopanja, cepanje drva, nošenje džakova i slično. Svako je mogao da plati Rumuna za te poslove. Ostala mu zemlja u lepom sećanju, bar što se tiče ića i pića. Ali i po nivou razvijenosti u odnosu na tadašnju Rumuniju. Sad su se uloge, kanda, malo okrenule. Lepo se ispričasmo nas dvojica. A sve vreme gledam kako nam vreme curi i da nas je gradska gužva uhvatila pod svoje. Stigli smo na aerodrom oko 11:40, prošli sve kontrole za petnaest minuta i čak imali vremena i za malo kupovine u poslednjem trenutku.
Dok ovo čitate, verovatno testiram neku rakiju, te vam želim sve najbolje tokom praznika (i kasnije)…
Uživajte koliko god možete…
Ako ste propustili neki članak, imate ih ovde. Takođe, tu je i FB strana sa dnevnim objavama i interesantnostima.
Pozdravlja vas vaš Nešo/Shonery/Marid O’Shaughnerry/Joaquim/Paddy