Balkanac osvaja Irsku, godina II, nedelja 1 i 2, 24.4-7.5.2023.

Dobro došli u malo izmenjeni ritam irskog dnevnika. Kao što sam najavio prošli put, viđaćemo se u dvenedeljnom režimu, osim ako ne bude baš toliko dešavanja koja bi zahtevala češća javljanja.

Da počem sa poslom. Pre nekoliko dana je šefica pozvala mene i još jednog kolegu. Odvela nas kod jednog od šefova firme (onaj što liči na trenutnog predsednika Srbije, uvek me štrecne kad ga vidim, mada je čovek skroz ok) i uz vrlo važan izraz lica nam dao nove ugovore, ovog puta stalne. Eto, ako poželim da kupim kuću, sad je pravi trenutak. Nije da mi to nešto mnogo znači u ovom trenutku, ali dobro. Sve ostalo je uobičajeno, radi se kao i do sada.

U subotu 29.4. smo otišli u Athlone na dan posvećen igranju. Tamo se nalazi zabavni centar sa različitim igrarijama u zatvorenom – mini golf, bilijar, karting, VR, fliperi, aparati sa igricama, bacanje sekira. Započeli smo igranje sa mini golfom, poslednji put smo igrali mini golf na terenu na Adi prošlog leta. Staze su skroz zabavne, mada uglavnom nisu bile isuviše teške. Imali smo sreću da budemo sami. U svakom slučaju, partija je bila napeta do samog kraja i samo nekoliko poena je odlučilo pobednika.

Nakon toga sam se oprobao u bacanju sekira. Dobio sam jednu sekiricu, ušao sam u prostoriju tri puta pet sa metom ispred mene i udri. Nisam pogađao svaki put, ali sam se snalazio nekako. Dobar osećaj, onako ratnički, indijanski. Omladinac još uvek nema dovoljno godina da bi ga pustili, može tek sa šesnaest ili kad bude bio blizu tim godinama. Znači negde na jesen.

Posle smo prešli na flipere i na automate sa igricama. Uh, što volim flipere, igrao sam Džejmsa Bonda, a omladinac Ratove zvezda.

Dodatni plus u tom izletu je bio i odlazak u poljsku prodavnicu, gde smo našli oblande. E, to je prava sreća, sreća, radost…

Naravno da sam napravio oblande isto veče. Za divno čudo, potrajale su nam cela tri, četri dana. Šokantno.

Prošla nedelja je bila bez nekih velikih promena. Očekivano, poslednjih nekoliko dana sam bio pod uticajem nemilih događaja u Beogradu. Evo, prolaze dani i dalje mi je stalno u glavi ta ša škola i sva ta nesrećna deca. Šta da vam pričam, verovatno ste i vi u sličnom stanju?

Užasna je cela ta priča. Postoji li šansa da se stvari poprave u Srbiji? Naravno, ali to je ozbiljan i višegodišnji proces, a pitanje je da li ima volje za tim. A ono što se meni mota po glavi, je daleko od demokratije, pa bolje da ćutim.

U petak uveče sam pričao sa omladincem, rekao mi je da se održava akcija radi prevencije samoubistava. Ideja je da se ljudi okupe, pred zoru,  u 4:15 i da zajedno dočekaju svitanje. Iz mraka u svetlo, je moto. Video sam te bilborde i prošle godine, ali nisam ukapirao o čemu se radi. Fora je da se prijavite za događaj i time date određenu donaciju. A na svaki donirani iznos, irska distribucija donira identičnu sumu. Te pare se slivaju u fond za telefonske linije podrške, psihologe, koji bi pričali sa onima koji imaju suicidalne misli. Svaka prodavnica u selu je u izloge okačila zvanične majice cele akcije, što će reći da su svi donirali neke pare. To sam već navikao da skoro svi učestvuju u ovakvim i sličnim akcijama. Posle sam primetio da je to globalni pokret. Evo sajta, koga zanima. Pošto sam kasno shvatio o čemu se radi, samo sam nas registrovao, ali je bilo kasno da dobijemo majice. Nije ni važno. U cik zore sam jedva ustao i nekako nagovorio omladinca da se i on probudi. Došli smo do sportskog centra i videli smo dvestotinjak ljudi. Neki su počeli da trče, već sam se uplašio da je u pitanju trčanje podrške. To ne bih mogao da izvedem nikako. Međutim, shvatio sam da je ipak u pitanju šetnja, zamišljeno je da se šeta pet kilometara kroz selo. I šta ćemo, pridružili smo se skupu.

Lep je osećaj da postoji neka grupa ljudi, koji stvarno brinu i koji su spremni da salušaju i da pomognu drugima. Defintivno prija taj osećaj zajedništva, pa neka je i samo radi javnog pokazivanja. Mada bih rekao da je većina prisutnih bila najiskrenije empatična, jer teško da bi se neko pojavio u 4:15, samo radi dokazivanja drugima. I to je dobar put, korak po korak, ka empatičnijem i boljem društvu. Ima u Irskoj još onoliko problema (beskućnici, zavisnost, nasilje…), ali se bore malo po malo sa izazovima modernog sveta.

Ne znam koliko cela ova akcija ima smisla, i da li je zbog nje neko odustao od samoubistva, ali ako pomaže da se spasi makar jedna život, onda defintivno ima smisla.

Ko god spasi jedan život, spasio je ceo svet – Tomas Kenili.

U nedelju sam odlučio da živim opasno, pa sam sebi za ručak pripremao pljeskavice od soje i insekata (larve nekakve). Ukus je bio ništa naročito, mogli su da ubace neke bolje arome i pojačivače ukusa. Jedincu sam napravio pljeskavice od krave, mada me sumnjičio sve vreme da sam i njemu uvalio insektne pljeskavice. Podsetilo me sve to na scenu iz filma Demoliton man, kada Stalone jede pacovburger.

Ako ste propustili neki članak, imate ih ovde. Takođe, tu je i FB strana sa dnevnim objavama i interesantnostima.

Pozdravlja vas vaš Nešo/Shonery/Marid O’Shaughnerry/Joaquim/Paddy

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Exit mobile version