Balkanac osvaja Irsku, 9.nedelja 13.6. – 19.6.

Novi ponedeljak i nova stranica dnevnika…
Nedelja iza nas je bila poprilično obična, ali to ne znači da se baš ništa nije događalo.
Za početak, pitali su me da li postižem norme? Uh, teško pitanje, negde da, negde ne, sve u zavisnosti od mašine za kojom sam.  Ali dobro, uhodavam se polako i biće to sasvim u redu, stići ću do neke norme.
Obično pred kraj smene, budem u fazonu kad li će više kraj, ali se onda nekako namesti da sa radija u fabrici čujem pravu pesmu, koja mi odmah popravi raspoloženje. Jedno veče je to bio Jim u LA woman, zatim Lady Gaga sa Poker face (ima ona druge pesme koje su mi mnogo draže, ali dobro), pa čak i Katy Parry sa Roar(iz nekog čudnog razloga, prija mi njena muzika). Muzika je defintivno božanska stvar.
Firma je organizovala roštilj u četvrtak, baš me zanimalo kako će to proći. Dobili smo slobodno celih pola sata, što je procenjeno kao optimalno vreme da čovek pokupi hranu i u realtivnoj brzini uživa u obroku. Pošto je pauza inače dvadeset minuta, ovo je produžavanje iste za celih 50%. Malo li je u današnje vreme?  Kako već biva, red se malo odužio, no stigao sam da pokupim hranu – pljeska, piletina i kobaje. Bile su u opticaju i razne salate i prelivi. Elem, bilo je dovoljno vremena da pojedem svoj burger, da ne kažem pljesku. Šta da vam kažem. Za ovo nešto godina koje imam, bilo je prilike da pripremim nekoliko desetina(stotina) kilograma roštilja, a bilo je dovoljno toga i da mi drugi pripremaju isti. Ako već ne znam šta bih sa kosom, znam šta bih sa roštiljima i mesom.
Ovde mi je prva zamerka bila što je sve pečeno (ili podgrejano, nisam siguran)  na roštilju na plin. Hm, kad nema frveta, eventualno ćumura, struja je prihvatljivije rešenje, a plin… Tja, eventualno u varijanti da isti zagreva ploču. Ukus? Kobasice ni u Srbiji baš ne jedem bilo gde, tako da nisam imao previsoka očekivanja. Bio sam u pravu. Piletina je bila ok, a burger prihvatljiv. Kao i svaki Balkanac, naravno da mogu o roštilju onoliko da trućam. Ok, da budem pošten, i ne očekujem da kad treba spremiti hranu za sto i kusur ljudi i tamo nekoj fabrici, klopa bude vrhunska. Na kraju krajeva, vrlo sam zadovoljan kad ne moram da spremam hranu i kad mi drugi spremaju sve mi je dobro.
Napravio sam kratku anketu sa kolegama iz istočne Evrope i došli smo do sličnih zaključaka, u pogledu hrane. A u drugoj anketi u koju sam uključio i Irce, Opšti konsenzus je bio, da je celom obroku nedostajalo i pivo. Sa piva je razgovor prešao na rakije i na domaće viskije, da ne kažem moonshine. Kanda u blizini ima loklanih proizvođača.
U petak sam prebačen na liniju za pakovanje maski. Ne brinite, nije po kazni (bar mi niko to nije rekao). Gotove maske izlaze sa dve trake i treba ih pakovati u kutije, bez da pobegnu. Da li da kažem da sam bio blago prestravljen? Znate onaj pogled jelana ispred farova. U prvom trenutku sam mislio da ću vrlo brzo biti zatrpan maskama sa svih strana. Srećom, pa su se svi koji su bili u blizini priskočili, te sam uspeo da stignem. Prošlo je nekih pola sata i već sam ušao u štos. A nakon prve pauze, već sam mogao da sednem i da mirno sve pakujem. Tako da, ako mislite da vam one silne maske, koje su trošene kao lude, pakuje tamo neka mašina. Neeee, to sve radi tamo neki Žoakim. Jedina je mana što je malo bučnije, ali kad čovek stavi antifone, onda je super. Ali kad sam izvalio da neke mašine imaju svoj ritam, to je bilo nešto. Jedna podseća na kloparanje voza i to je opuštajuće, prosto ti dođe da zadremaš. Druga je autentično We Will Rock You. Oduševio sam se kad sam provalio, pola sata sam lupkao u ritmu. Rekoše mi da se isto tako čuje i londonski metro. Ne znam, nisam još imao priliku da proverim. Dobro, oduševljenje sa Queen je kratko trajalo, jer sam je jedno 2 godine slušao skoro svaki dan. Kum i ja smo držali školu plesa za decu u vrtićima, i onda smo na tu pesmu napravili koreografiju. Najgore je što smo to klincima pokazivali još na početku godine, a pošto su voleli, onda smo im često puštali.
Pored toga, zanimljiva je i ekipa. Napokon sam čuo malo neprihvatjivog kolegijalnog humora (za današenje pojmove) i vrlo sam zadovoljan istim. Obožavao sam kolege u poslednjoj firmi sa kojima sam mogao da se zezam na nepriihvatljive načine. A ne ovo sada, ne smeš ni da se našališ sa ljudima, ni da baciš foru, sve je postalo nešto silno osvetljivo i nežno.
Subota je bila predviđena za ulogu Majstora Boba. Moji domaćini su nabavili trambolinu za devojčice, pa su vešte ruke ovog Balkanca bile od koristi.  Ima da okačim oglas – idem po kućama, nameštam po potrebi. Hm, možda budem pogrešno shvaćen, moraću da poradim na samom tekstu…
Javila mi se drugarica iz Dablina i rekla da se pojavio zanimljiv posao. Na žalost, morao sam da odbijem, iako je stvarno bio zanimljiv. Ali lepo od nje što me se setila. Ko zna kakvi su putevi pred nama.
Nakon uspešne montaže i dečije neizmerne sreće, bio sam spreman za subotnji izlazak.

https://www.facebook.com/BalkanacOsvajaIrsku/videos/1016529055896553

Moj omiljeni pab Mc Gourty’s je imao svirku uživo, da ne kažem živu scvirku. Svirali su No refret, momak i devojka sa gitarama. Bili su odlični, skoro 3 sata nisu napravili pauzu. Tačno su gađali ono što volim, od Elvisa, U2, Cranberries (da li je realno da Zombie ima skoro 3 decenije?), Amy McDonald i All About That Bass od Meghan Trainor.  Zadesio se i neki rođendan i devojačko veče, tako da je atmosfera bila zabavna i opuštena. Vidim da je stil oblačenja neformalan i da su farmerke i više nego prihvatljive kod oba pola i kod svih uzrasta. Nije bllo ni neke opasne šminke. Pošto je ovo glavno mesto za izlaske, onda je logično da se svakog vikenda nešto dešava, zar ne?
Da je žurka potrajala još malo, završili bi kao Gari i Toni u Man behaving badly.

http://https://www.youtube.com/watch?v=BGBdsJxxWn4

Nedelja je prošla uobičajeno mirno. Morao sam da napravim moju ličnu pljesku, da se bar malo podsetim kako se to radi. Vrlo sam zadovoljan postignutim, a nekako se tu našlo i pivo, ovog puta portugalsko za probu.
Eh, da, sećate se vodovodnog problema iz Beograda? Mislim da sam spomenuo jednom, dva puta u ovom dnevniku. E, sve je rešeno. Čovek je bio u inostranstvu i silno se izvinjavao što nije uspeo da dođe ranije.
Uspeo sam da pazarim i knjigu Džordža Martina, koju da sad nisam čitao. I to za bedni evrić, kako da odbijem takvu ponudu?
Hvala vam što i dalje pratite dešavanja na Smaragdnom ostrvu…. Ako ste propustili neki članak, imate ih ovde. Takođe, tu je i FB strana sa dnevnim objavama i interesantnostima.
Pozdravlja vas vaš Nešo/Shoney/Marid O’Shaughnerry/Joaquim/Paddy
Evo još slika irskih polarnih noći usnimljenih u 22:30…

2 thoughts on “Balkanac osvaja Irsku, 9.nedelja 13.6. – 19.6.

  1. Šone, ovaj tvoj dnevnik je prava stvar. Pravo autentično. Mnogo mi se sviđa. Samo rokaj, majstore!

    P. S. Iznerviralo me je što pivo nije bilo za osveženje. Verovatno ni mladi crni luk uz štiljro? Ne bilduje se tim bez maligana. Ah, taj zapadni svet…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *