Balkanac osvaja Irsku, 6.nedelja 23.5. – 29.5.

Srdačan pozdrav…
Kao što ste i navikli, nastavljamo naše druženje…
Kako se čini, ova nedelja će biti poslednja u kojoj ću moći da lenčarim, počinje red, rad i disciplina. Iskreno, očekivao sam da će ovaj period biti kraći. Dobro, ne mogu da kažem da mi nije prijao miran period, mogao bih da se naviknem. Krjanje je vreme da postanem besCeler pisac. Od sad se važe samo budući godišnji odmori.  prvi sledeći je kraj jula, početak avgusta… Dobro je što mogu da planiram šta ću sa sobom u tom periodu. Ijoš je bolje što znam da neću stići sve što bih hteo. Naravno, podrazumeva se da me do tada ne izbace iz fabrike medicinskih pomagala.
Kad smo već kod spomenute fabrike, išao sam na lekarski pregled. Naravno da je buduća firma sve zakazala i da je moje bilo samo da se pojavim na vreme. Maske su obavezne u Domu zdravlja, dobro da sam imao jednu pri ruci. Lekarka me primila na vreme, uzela mi opšte generalije, propitala o istorijama bolesti. Tu nisam imao čime da se hvalim. Nisam porastao, težina mi je ista kao u Beogradu. Krvni pritisak mi je nešto viši nego što sam navikao, ali i to je ok. Sve u svemu, sasavim sam dovoljno zdrav da preuzmem radno mesto. Uhvatih neki minut da proćaskam sa doktorkom. Kaže da sam joj prvi iz Srbije. Eh, gospođo, mnogo toga ste propustili u životu.
Setih se da treba da izaberem i svog lekara. To ću verovatno odraditi i ovih dana. Mislim da se bolničko lečenje plaća prvih sedam dana, a da preko toga pokriva država. Da su usluge nekad bolje, nekad lošije nego na Balkanu. Za ovo nemojte da me držite za reč. Da budem iskren, nisam se suviše raspitivao oko medicnskih usluga. Pu, pu, pu, daleko bilo.
Stigla mi je poštom i kartica banke. Na računu je celih 0 evrija, ali važno je da imam karticu, zar ne? Nema ono kao kod nas, dođite u banku da preuzmete karticu, pa čekaj red, pa potpiši pet papira. Lepo stigne poštom i ćao, zdravo. Stigao i pin posle par dana. Inače, setih se i da imam zakazano slikanje  za ličnu kartu. Malo je falilo da zaboravim, slučajno se setih, dok sam razmišljao o nečem šesnaestom. Zapisao sam u telefon kao podsetnik, ali opet mi skoro promaklo. Počeću te stvari da zapisujem direktno u kalendar, pa da me mašina obaveštava na vreme. Krečana, dragi moji čitaoci, krečana. I to smo sve rešili u zakazano vreme i za deset minuta. Doći će poštom sledeće nedelje.  Moguće je da u većim gradovima ( Dablin, Kork…) budu gužve, ali ovde, u  Castlerea, za sada sve završavam bez dodatnog čekanja, nerviranja i gužvi.
Inače, trenutno su ovde „bele irske noći“, što će reći da se u 22:30 još uvek dobro vidi. Naslovna slika je snimljena u to doba. Zgodna stvar za šetnje i sedenje u dvorištu, malo je nezgodno ako morate da uspavate decu. Hajde da spavaš, kasno je… Nije kasno, još uvek je dan, odgovorilo bi svako dete…  Pošto i tako ne idem u krpe pre ponoći ne dotiče me ta svetlost. Opet, pošto obično nemam problem sa spavanjem jer zaspim  čim dotaknem jastuk, onda me pogađa još i manje.
Kad smo kod klime, ovih dana je baš bilo prijatno i sunčano, za vikend pogotovo.  Čini mi se da je sunce ovde oštrije, iako nisu preterano visoke temperature. Na 18 stepeni mi se činilo da je ozbiljno toplije. Kažu da je na 30 stepeni ovde ubistveno sunce. To ćemo još videti, polako.
Bockam se sa silnim svetom u poslednje vreme, čak i više nego uobičajeno. I u nekom trenutku javio se komšija iz Beograda. Nismo preterano bliski, u smislu da se posećujemo po kučama, ali uvek se lepo ispričamo dok šetamo pse. Dobar momak, inteligentan, načitan, pametan, ima retriverku. Bejah ubeđen da je poprilično mlađi od mene, kad se ispostavilo da je razlika svega nekoliko godina.  Bukvalno pred moj odlazak iz Beograda, kaže mi komšija da on i sestra pale za Švedsku.  LM, javlja se on pre par dana, razmenjujemo uobičajene poruke, kako se ko snašao (i on je već u stigao u Sverige). Muči ga trenutna otuđenost od ljudi, jer većina priča isključivo na švedskom. I u nekom trenutku, pita me Da li si srećan?
Uh, baš me pogodio sa tim pitanjem. Ovo me niko nije pitao za ovih mesec i po. Kad bolje razmislim, to je pitanje koje nisam baš dugo čuo. A dobro je pitanje, baš dobro. Jesmo li zaista srečni? Kako i šta da odgovorim kroz poruke.
Jesam i nisam.
Jesam u smislu da  mi se čini da je ovde život relativno zdrava priča. Naravno da ne gajim iluzije da je idelano i Irska ima gomlu svojih problema. Ali mnoge stvari su rešene. Plate nisu baš na nivou socijalne pomoči, pa se ne osećam kao građanin trećeg reda (kao što sam imao često u Srbiji u raznim situacijama). Vlada ta atmosfera da je sve moguće i da će uvek biti nekog da ti pomogne da izguraš svoju priču. I da ako čovek malo pogura, dobre stvari će se desiti. Gledam kako ovde u mom malom mestu, potpomažu sugrađane koji kreću u neke male preuzetničke vode. Nekažem da toga nema kod nas, samo je ovde uočljivije. Moguće je da je to sve foliranje i maska, ne znam. Sve i da jeste, to je bolje, nego ona priča – Ne znam baš da li će ti to proći… Prihvatam da sam potpuno u zabludi i da ću za mesec, dva ili više imati potrpuno drugačije mišljenje.
Sa druge strane nisam srećan. Nedostaje mi porodica, prijatelji i svi ti dragi ljudi. Naravno da mi nedostaje i  Beograd, grad koji me dočekao raširenih ruku i trpi me skoro četvrt veka. Jasna je stvar da je mnogo lakše otići preko kada nemaš porodicu i kad imaš neke druge, mlađe godine. Ceo ovaj poduhvat je ogroman test za svaku porodicu i niko ne zna kako će reagovati pod tim pritiskom. A irskom avanturom sam i porodici koja je u Srbiji natovario golemi teret. Ali kao i mnoge druge stvari u životu, nikad ne znamo kako će ispasti, dok ne probamo. Škole koje sami ne platimo (još je najjeftinije ako se naplaćuju u novcu) ništa ne valjaju. Što bi rekli u nekoj grupi, udaljenost je loša za vezu, ali može biti dobra za brak. Bar ove silne žene, po intrameku, kažu da im je svanulo što manje viđaju muževe… 😀
I onda, naravno da prolazim kroz razne mentalne faze… Kažu da je to i rakovska odlika (bar mi se čini da tako kažu, slabo poznajem horoskope), pa mogu da se vadim na raspored zvezda.  Od toga da je sve Gucci što bi rekao sin jedinac, do toga da se pitam jesam li normalan kada sam se prihvatio ove avanture…  Verovatno je to zajedničko svim planetarnim šetačima. Zapravo, više nama istočnjacima, jer smo mi skloniji da ne menjamo mesto života. Ovi zapadnjaci su mnogo mobilniji i lakše se odluče da promene grad/državu…
Dobra stvar je što sam pogledao i 4.sezonu Stranger things i razduševio se. Đuričko ima odličnu ulogu.
Nedavno smo utvrdili da i ovde postoji  Jaffa keks. To smo u vreme SFRJ i otkupili od Britnaca, ako niste znali. Samo moram da pronađem original, jeo sam iz Linde i bio je ’nako. Kad smo kod hrane, jesam li spominjao da je porez na hranu 0%? Možda i jesam. Ali mi je podatak, u svakom slučaju,  i dalje neverovatan.
Nedavno mi je jedna naša sugrađanka, koja takođe živi u Irskoj, pustila program letnjih kulturnih dešavanja. Hm, ima tu svašta nešto da se vidi i obiđe. Moraću u nekom narednom periodu time da se pozabavim.
Sećate se da sam možda spomenuo problem sa vodom koji se pojavio u Beogradu i kako će biti rešen ove nedelje?  E, čisto  da znate, nije rešen ni ove nedelje. Tako da će verovatno sledeća nedelja biti ključna.
Eh, da ne zaboravim, Ima li među mojim čitaocima nekih patologa, biologa? Prikupljam građu za novi roman, pa bih hteo da se konsultujemo oko nekih stvari. Odoh polako da se pripremam za prvi radni dan…
Hvala vam što i dalje pratite dešavanja na Smaragdnom ostrvu…. Ako ste propustili neki članak, imate ih ovde. Takođe, tu je i FB strana
Pozdravlja vas vaš Nešo/Shoney/Marid O’Shaughnerry/Joaquim/Paddy

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *