Balkanac osvaja Irsku, 6 meseci, rekapitulacija…

Pozdrav svima, koliko god da vas ima…

Kao što kaže naslov, kaže, ovo će biti rekapitulacija gradiva. Verovali ili ne, ali spojio sam šest meseci na Smaragdnom ostrvu, te ću mahom pisati o tome kako mi cela priča sada izgleda,

Za početak da vas uputim u prošlu nedelju. Biće kratko, ne brinite…

Prošla nedelja je bila apsolutno mirna, bez nekih velikih i posebno zanimljivih dešavanja.

Posao je standardno isti. Ništa naročito, ni posebno loše, ni posebno dobro, ok ukratko. Imali smo radnu subotu i ispostavilo se da smo bez velikog truda pogodili normu. Možda neko sa vrha bude radio analizu da utvrdi koji su razlozi za to. Cenim da je veća opuštenost svih nas, pogotovo što nam je radna subota osetno bolje plaćena nego radni dani. Ne znam da li sam vam rekao da je firma odlučila da nas obraduje, tako što nam je ukinula nedeljni dodatak za benzin u iznosu od 35 evrija? Izgleda da su procenili da je ekonomsko stanje nikad bolje, pa nam tih 150 evrija mesečno ne trebaju. Kažu da će vlada i tako pomoći stanovništvu, pa nema portebe da se i oni troše. Meh…

Omladinac i ja smo u nedelju naprasno odlučili da odemo u susedni Roskomon na bioskopski dan. Prvo smo se nećkali jer je pljuštala kiša celo jutro, ali je oko podneva granulo sunce. Heh, uobičajeno irsko vreme. Tako da smo nakon brzog ručka, a ima li išta brže od piletine na roštilju, seli u voz i otišli u grad. Iskoristili smo našu divnu Lilu Multipas ulaznicu i za dž pogledali čak dva filma. Super kućni ljubimci, vrlo zabavan crtani o životinjama, vernim pratiocima super-heroja: Supermena, Betmena i ostalih likova iz DC univerzuma. Drugi je Black Adam, sa popularnim Dvejnom Džonsonom Stenom (nema veze sa strip junakom Blekom Stenom). Vizuelno je dobar, priča je tu i tamo, ali nisam ni imao neka velika očekivanja. Junioru se dopao, što je razumljivo, u njegovim godinama sam i ja obožavao akcione heroje – Švarcija, Stalonea, Vilisa Van Dama i ostale razbijače. Ali glavna stvar  su bile sedišta, da ne kažem fotelje. Prvi put smo nešto gledali u ovoj sali i potpuno sam razduševljen. Fotelje, koje se obaraju i imaju oslonac za noge, koji se takođe podešava. Fantazija. Pomislite na one fotelje koje imaju Džoi i Čendler u Prijateljima i sve će vam biti jasno.

Daklem, prošlo je šest meseci u Irskoj.

Ukoliko redovno čitate ove tekstove, onda ste manje-više upućeni u dešavnaja, ali hajde da sumiramo po nešto.

Kad sam došao ovde, nisam bio siguran šta da očekujem i čemu da se nadam sad mi je slika malo jasnija. Naravno, moje iskustvo ne mora da se poklapa sa iskustvom drugih, jer svako gleda iz svoje pozcije.

Plate nisu visoke kao u nekim drugim zemljama Zapadne Evrope, mada postoji zagarantovani minimalac, koji je nekih 1700 evrija trenutno. Kažu da će ga povećavati malo sledeće godine. Mada, važnije od iznosa plate je šta možete sa tim novcem da uradite, zar ne? Po statistikama, Irska spada u skuplje zemlje EU, ali sa druge strane i veoma poželjna za obitavanje. Cigarete i alkohol su posebno skupi. I dalje mi je misterija, kako su uspeli da nagovore Irce da ne puše u pabovima…

Smeštaj je rak rana Irske. Cene iznajmljivanja kuća i stanova su poprilično visoke (a đipile su u poslednjih godinu dana), Dablin je sumanuto skup, dok po manjim gradovima, a i varošicima (kao što je ova moja) može da se nađe (kad se nađe) smeštaj za realtivno prihvatljive novce. Naravno, kod mene je trenutno otežavajuća okolnost što smo nas dvojica sa jednom platom. Kada su u tu dve plate, pa čak i ovakve kao moja, onda je to sasvim druga priča. Nije banja Koviljača, ali je lagodnije

Može se reći, da je to što smo pronašli stan, bukvalno drugi dan, nakon što je junior doputovao u Irsku, a još na tako dobrom mestu (u samom smo epicentru mesta) ravno čudu.

Procedura za prebacivanje računa na vaše ime je vrlo jednostavna i praktično se sve završava preko telefona ili putem mejla. Ima više telefonskih operatera, prodavaca struje, firmi za odvoženje smeća, vaše je samo da izaberete onu koja je u tom trenutku najpovoljnija. A pošto je cena struje otišla gore, onda to nije zanemarljivi problem. To što se već mesec dana ganjam sa internetdžijama, to je već druga stvar.

Mnoge stvari su prebacili na elektronsko poslovanje, tako da vam je telefon često glavno oruđe. Kupovina karata za voz/autobus, ulaznica, svega i svačega je mahom prebačena na internet.

Ako se nađete u baš malom mestu, onda se kao neophodnost pojavljuje potreba za automobilom. Oni koji imaju hrvatske dozvole, mogu da ih prebace za irske (vozi se levom stranom). Međutim, za nas koji imamo srpske dozvole, stvar je komplikovanija. Praktično, morate ponovo da položite vožnju, što je trošak od nekih 400 evrija, mada u delovima. Probao sam zvaničnu aplikaciju i pao sam na testu. Moraću da prostudiram ozbiljnije aplikaciju i da rešim sve testove, pa da se onda prijavim za polaganje. Nakon položene teorije, voze se časovi (pošto sam stari vozač, evo već 25 godina imam dozvolu), mogu da vozim samo 6, umesto 12 časova. I nakon toga ide polaganje i same vožnje.  Posebno nezgodna stavka je osiguranje vozila. Pogotovo za novopečene vozače, a to su svi oni koji su tek dobili irsku dozvolu. Za prvu godinu ide bez greške na blizu 2000 evrija, naravno u zavasinosti od starosti i kubikaže, ali čak i za male automobile, osiguranje je visoko. Neće skoro auto doči na red u mojim planovima, ali nije loše da stoji dozvola za svaki slučaj.

Usluge su skuplje nego što smo mi, sa Balkana, navikli. Kažu da su majstori raznih profila porpilično traženi. Em ih nema dovoljno, em i oni idu u Ameriku, Kanadu, Australiju… Iako se ovde više ceni znanje u odnosu na papire, ipak naši ljudi treba da dobiju određene irske sertifikate da bi mogli da se bave tim poslovima. Poslova ima raznih, bar s tako priča, a što veće mesto, veći izbor, naravno…

Opšti stav Balkanaca je da su zdravstvene usluge mahom loše i da lekari nisu baš previše stručni. Ispostaviće se da čak ni deca nemaju besplatnu zdravstvenu zaštitu, samo lica preko 65. Cene mogu da budu niže ako imate medical card, neku vrste zdravstvene knjižice, za koju se posebno podnosi zahtev i ispunjava neki formular na deset strana. Koliko sam čuo, prvih 7 dana u bolnici finansira bolesnik, ali sve preko toga pokriva država. Naravno, kad ste bolesni, a nemate slobodnih dana  da ih iskoristite, u većini slučajeva prolazite bez kinte od poslodavca. Sad je malo jasnije, kad u filmovima vidimo da se neko hvali time što je pored bolje plate, dobio i medicinsko osgiranje.

Zanimljivo je da ne morate da nosite u škole potvredu od lekara da pravate dečiji izostanak, već se sve završava telefonom, mejlom ili najbolje preko aplikacije (svaka škola ima svoju). Imao sam samo par susreta sa domaćim lekarima opšte prakse i čine mi se kao poprilično kompetetni. Nije bilo ozbiljnijih zdravstvenih problema, srećom (i nadam se da neće), ali navodno ako vas opšta praksa uputi kod nekog specijaliste, onda se taj prvi odlazak ne naplaćuje, već je u okviru cene plaćene za opštu praksu (50-75 evrija)

Čini se da nema baš onog kućevnog druženja na koje smo navikli. To je i nešto što mi najviše nedostaje. Možda se i to promeni kad se još više združim sa Ircima. Ako ne, onda će verovatno tog druženja biti sa drugim došljacima, što sa Balkana, što iz ostatka sveta. Odrasli se mahom druže po pabovima ili na nekim događanjima, a klinci mahom gluvare napolju ili jure loptu ragbi ili fudbalsku.. Što se tiče samih ljudi, za sada su svi bili beskrajno ljubazni i pristojni. Ne znam da li je to lažna pristojnost, ali nema veze. Sinak kaže da ga nekad i nervira što su svi toliko ljubazni i fini.

Razni lokalci su, kao što već znate,  bili od velike pomoći u snalaženju u novoj zemlji. Nisam siguran šta im prođe kroz glavu kada kažem Srbija, da li misle na devedesete ili im je više u glavi Đoković. Mada sam primetio da dobar deo lokalaca i nije baš najsigurniji gde bi Srbija mogla biti. Neki se sećaju i SFRJ. Kaže omladinac da tek njegova generacija pojma nema gde je.

Hrana je jeftinija ili košta isto kao u Srbiji, što je vrlo dobra stvar.Porez na hranu je 0%. Još uvek nisam naišao na neke posebne gastronomske užitke, ali ne gubim nadu. Sirevi i meso su vrlo dobrog kvaliteta.

Zemlja je poprilično dobro povezana javnim prevozom, pre svega železnicom. Što i ne čudi, jer jedna od retkih dobrih stvari koje su Britanci ostavili u zemljama u kojima su vladali je dobar železnički sistem, vozovi su relativno novi i tačni u dolascima. Šteta je što nema  ni jedne direktne avionske linije Dablin-Beograd, već je sve sa presedanjem. Bilo bi lepo da neka avio kompanija usmeri pažnju na ovaj problem.

Načelno sam zadovoljan dosadašnjim razvojem situacije. Kako sam očekivao da u raditi fiziku sve vreme, što se tiče posla, nisam loše ni prošao. Naravno, nije sve lako i sjajno kad je samo jedna plata, ali opet sa jednom platom nije nigde sjajno i bajno, zar ne? Ali za sada je još uvek preživljivo, tim pre što nas dvojica nismo neke trošadžije. U svakom slučaju, mnogo je lakše i bolje, nego kad bi se neki stranac našao u sličnoj situaciji negde na Balkanu, u smislu da od nekog običnog posla pokrije redovne troškove.

Ono što je, zapravo, najteže je trenutna porodična razdvojenost. Mi smo ovde, supruga u Beogradu. Teško je i nama, ali ni njoj nije ništa lakše. I njoj su natovareni razni poslovi, kojima se nije nadala. Pas Srećko je samo jedan od njih. Onda me povremeno uhvati malodušnost, pa se pitam da li je sve vredno takvog života? Da li je bolje da se ovako mlađahan prilagođava novim sistemima ili je bolje pustiti život da ide kako god, pa ako ima želje, neka ide u beli svet kad bude bio svoj čovek?  Uvek se pitamo da li da postupimo na jedan ili na drugi način, A i postaviće se, verovatno, da su oba pogrešna i da je pravi put neki treći. No, dok nismo potpuno sigurni da možemo da opstanemo ovde finansijski i da je sinu skroz legao obrazovni sistem, ne možemo da pravimo i te konačne planove.

Znate, razmišljam u poslednje vreme o raznim SF filmovima/knjigama i uvek neki Zemljani putuju svemirom. Onda se pitam, šta li se desilo sa Planetom, kada smo uspeli da se ujedinimo i izbrišemo sve one veštačke stvari, koje nas dele da bi postali Zemljani? Da li će možda sva ta deca koja menjaju zemlje postati građani sveta i na taj način ujediniti čovečanstvo? Ili će na kraju završiti tako da ne pripadaju potpuno ni jednom svetu ili suprotno tome, da pripadaju svim tim svetovima? Nisam pametan…

Nezgodno je i kad je čovek praktično sam u nepoznatom okruženju, jer u slučaju nekog ozbiljnijeg problema, nisam siguran kome bih mogao da se obratim. Dobro, imam nekoliko prijatelja sa Balkana i nekoliko loklanih poznanika, ali to ipak nije skroz to. I Balkanci, čak i oni koji se ne poznaju međusobno, se drže zajedno, kad su po inostranstvima, ali to ipak nije to.

Takođe, tu je i onaj pritajeni strah od gubitka posla. Još uvek nisam solventan toliko da bih mogao da ispratim ceo mesec bez prihoda. A da ne kažem što bi bilo problematično tražiti drugi posao ovde. Trenutni je cilj da uštekamo dovoljno za takav razvoj događaja i tek ću tada biti mirniji. Pričamo povfemeno o preseljenju u neko veće mesto (tamo negde od leta), jer to donosi više mogućnosti, kako za posao, tako i za bolji društveni i kulturni život, ali to znači da treba da imamo uštekamo i za depozit i prvu ratu i prateće troškove. Trenutno nije izgledno da to možemo da odradimo pre leta. Što i nije loše, taman da omladinac završi školsku godinu.

Kad smo kod škola ispostavilo se da je sistem osetno drugačiji nego na Balkanu i da su svakom slučaju zaostaju sa gradivom bar dve godine u odnosu na balkansku decu. Dobro je što je sve rasterećenije. Opet, iz našeg balkanskog ugla se čini isuviše prosto i jednostavno i neozbiljno. Svi su izgledi da se ozbiljnije radi u višim razredima, a kao priprema za fakultete. Na žalost, još uvek nije uspeo da se združi sa decom, ali ima vremena. Ipak je u pitanju nova sredina, drugačiji ljudi, pa prebacivanje iz drugog u treći razred. Praktično je tek mesec dana u novom razredu. Čuje se povremeno sa beogradskom decom i tako malo kompenzuje socijalni život.

Sve u svemu, tu smo gde smo. I za sada je uprkos teškoćama, poprilično optimistično. Odnosno, nadam se da će se stvari kretati ka boljem. Osetno su manje tenzije nego na Balkanu i to vrlo bitno utiče na psihičko stanje stanovnika.

Šta god se bude dešavalo, bićete obavešteni na vreme.

Izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo, ako sam vas ugušio, neću to više raditi…

Ako ste propustili neki članak, imate ih ovde. Takođe, tu je i FB strana sa dnevnim objavama i interesantnostima.

Pozdravlja vas vaš Nešo/Shoney/Marid O’Shaughnerry/Joaquim/Paddy.

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *