Balkanac osvaja Irsku, 51.nedelja, 3.4-9.4.2023.

Dragi dnevniče…

Ovo me opet, kao što ste i navikli.

Posao je bio skroz rasterećn. Cele nedelje sam bio na nekoj novoj mašini. Mašina izbacuje neke krugove od skoro metar, moje je da skinem foliju sa papira i da je složim. Prvo sam gunđao dva dana, što sam ceo dan na nogama. Ostatak nedelje sam svako malo mogao da sednem, pri tome mi niko ne sedi nad glavom. Inače, folija se koristi za umotavanje organa. Od sledeće nedelje sam opet na starim zaduženjima.

Bilo je i nekih rđavih vesti. Verovatno se sećate da često spominjem naše ljude, koji žive u susednom selu i koji su mi bili velika pomoć i podrška od kako sam došao. Imaju unuku od 6 godina, koja ima tumor na mozgu, potpuno neoperativan. Slali su nalaze klinikama širom sveta i ništa. Probali su sve što su mogli, terapije razne, molitve, sve. Uspeli su malo da zaustave razvoj bolesti.  I javili mi pre par dana da je devojčica umrla.

Baš me pogodila ta vest, sve vreme mi je tinjala nada da će se pojaviti neko rešenje. Na žalost, to se nije desilo.

Smrt je uvek tragična, pogotovo kad su u pitanju deca.

Sad će u ponedeljak biti sahrana. To sigurno neće biti prijatan događaj.

Cela ta situacija me baš uzdrmala. I onda se danima propitujem šta radim ovde i zašto sam došao. Mislim, znam koji je osnovni razlog dolaska u Irsku, ali se onda preispitujem da li je krajnji cilj vredan toga. Pa onda krenem sa kontra argumentima, pa u krug. Baš sam u rovitom raspoloženju. Cenim da svi emigranti prolaze kroz te faze više ili manje.

No dobro, proći će, sve prođe, ovako ili onako.

I u subotu sam odlučio da malo pustim mozak na ispašu. Što da ne odem u Roskomon i da ceo dan provedem u bioskopu? I tako imam onu mesečnu propusnicu, a u poslednje vreme ju nisam nešto koristio. I odem lepo da pogledam sve što mogu. Gledao sam tri crtaća, neki sa pilićima, slatko, ali ništa specijalno, Mumije, koji je baš dobar i Super Maria, takođe vrlo zabavan. Posle toga sam pogledao i Air, odličan film.

I uputim se polako ka mom vozu, stigao sam ranije dobrih 20 minuta. Vidim da  nema ljudi i to je bilo blago zabrinjavajuće. Čekaonica je bila zatvorena, ali to se dešavalo i ranije. U 9 su se ugasila i svetla na stanici i sve mi je bilo jasno. Pogledao sam moju kartu i shvatio da sam za povratak izabrao voz koji stiže sledeće subote. Pogledao sam termine za taj voz i narednih subota i shvatio da ima klizni red vožnje, i da ide između 8 i 9 uveče. Autobusa nema u ovo doba, nigde ne vidim taksi. Mogu da odem u neki pab do 1, 2, pa posle da šetam do 7 izjutra. Pa, ako ću šetati, što ne bih krenuo ka mom selu? Tu ima samo trideset kilometara. I prelomim da krenem na stop. Neko će mi skratiti  put makar malo. U svojim mlađim danima, između šesnaeste i dvadest i neke, sam poprilično stopirao po Srbiji. Bilo je tu čupavih situacija, ali sam uvek stizao na mesto odredišta. Ali to su već druge priče.

I tako počnem da pešačim. Naravno, bio sam svestan da su šanse mršave. Noć je, mračnjikavo je. Ali opet, dešavalo se da stopiram i u to doba, pa sam hvatao prevoz. Srećom, telefon mi je bio na pola baterije, što je dovoljno mape, da se negde ne izgubim, mada kontam da bi moralo sve biti na glavnom putu. Posle neka dva sata,  bio sam i dalje na putu, srećom, sad sam već uveliko bio na  deonici sa više traka, što je mnogo bolje i za stopiranje, ali i za vozače.

Ko bi rekao da se Irci, onoliko hrabra i opasna nacija, plaše usamljenog muškarca na mračnim ulicama. Prođu, neko blicne, neko ne. Šta znači kad mi blicneš? Povezao bih te, ali baš sad ne mogu, jer žurim kod švalerke? A ne kapiraju da meni znači da mi skratiš put makar za 500m, jer to je manje na nogama. Ali dobro sad.

Samo u filmovima se dešava da se zaustave neke ženske i kažu Sad te vodim na specijalno mesto, ima čak i ona pesma. Za sve godine stopiranja, mislim da me žene nisu vozile više od pet puta. Zapravo jednom su mi stale dve devojke dok sam bio neki treći, četvrti razred srednje i već sam mislio da ću imati masnu lovačku priču (makar i naduvanu) kad stignem u školu. Naravno, morala je da pukne guma na autu i ja sam bio taj koji je menjao istu. Tad sam prvi put u životu to radio, a nismo imali ni auto u to vreme. Došao sam u školu, umazan do laktova. Sudbo kleta.

Negde oko ponoći (srećan Uskrs, onima koji slave), brat Gugl mi je ponudio tri puta ka selu. Naravno, izabrao sam onaj koji je kraći za pola sata šetnje, iako sam morao da napustim magistralu. Kad su šanse za prevoz ovoliko mršave, onda je bolje da hodam kraće, zar ne? Idem tako lepo lokalnim putam. Na momente su me štrecale ptice, tu i tamo bi se javljale ovce pored puta. Bleja, rođaci, a? Povremeno bi se čuo neki pas, još mi samo fali da izađe neki seljak sa tandžarom.

Pomišljao sam i na vile i leprikone, ali koliko pratim njihov folklor, nisu baš druželjubiva bića, bolje da me zaobiđu. A u sitne sate, u mraku, na pustim putevima, sve te priče budu mnogo prihvatljivije. A i naš folklor je prepun tih lepih pričica, koje su super za zezanje u društvu, a malo manje kad si noću u nekoj pustari.  Kad se samo setim nečistih mesta, pored kojih sam prolazio u noćnim lutanjima moje mladosti. Evo, sad sam se nakožio. Nije bilo puno tih susreta, koji bi mogli da se pozovu pod nadravno, ali opet.

A sve vreme razmišljam kako bi vrhunac dana bio da tresne neka kiša. Nije se desilo, iako je vetar duvao onako kao pred kišu.

Oko jedan sam stigao u susedno selo, nisam ranije prolazio tuda, Simpatično, uredno. Upoznaj Irsku da bi je više voleo, zar ne?

Na izlazu iz sela sam snimio neke likove, koji izlaze iz paba. Pitao sam ih da li slučajno idu u moje selo. Rekoše da idu, trebaju da odbace jednog od njih. Nisu mogli da veruju da idem pijehe od Roskomona. E, rođaci, kakve bih tek priče mogao da ispričam, za pola bi rekli da lažem.

I dovezli su me uz šalu i zezanje. Spasili su me šetnje od bar još sat i po.

Popio sam brufen i skljokao se u krevet.

U nedelju sam ko za baksuza ustao već u osam. Nedelju sam proveo gledajući filmove i serije i ne pomerajući se. Kiša je sipila ceo dan.

Omladinac je i dalje u Beogradu i tamo uživa pažnji kojom ga majka neprestano obasipa.

Ako ste propustili neki članak, imate ih ovde. Takođe, tu je i FB strana sa dnevnim objavama i interesantnostima.

Pozdravlja vas vaš Nešo/Shoney/Marid O’Shaughnerry/Joaquim/Paddy

Slika – pixabaypixabay

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *