Balkanac osvaja Irsku, 45. nedelja, 20.2.-26.2.2023.

Još par dana i ode februar.

I dalje mi je neobično kako je nedeljom sve mirno i pustinjavo i kako skoro pa ništa ne radi. Dobro, nisam siguran da je baš toliko sve zatvoreno, nisam nedeljom bio tamo. Ali znam da ni u obližnjem Roskomonu, takođe nedeljom praktično ništa ne radi, osim supermarketa. Sveta nedelja. Koliko god da je čudno, neobično prija tako miran dan.

Celu nedelju sam proveo na onom novom odeljenju i to je bilo odlično, mirnija atmosfera, tiše, možeš sa kolegama da proćaskaš malo. A bilo je priča raznih, od teorija oko zemljotresa, do globalne politike i rusko-ukrajinskog rata, pa do hrane. Hrana je baš česta tema.

Pita me jedan kolega – jesi li ti iz Srbije?

Potvrdio sam i sve se plašim sledećeg pitanja, da li će me pitati za Slobu, Vučića, Đokoviča ili možda Bikovića?

Da li je tačno da imate urbanu legendu o damama koje plešu?

Molim?, rekoh.

Potrajalo je neko vreme dok nisam shvatio da misli na vilinska kola, a onda je bio red da ga uputim u osnove naše mitologije. Ne mitomanije. 🤣

U sredu nam rekoše šefovi  da odemo svi u konferencijsku salu. Mi odosmo, kad se tamo sede svi šefovi, direktor firme i kako se ispostavilo, ekipa iz firme koja je naručila te ketridže koje pravimo. I priča lik kako smo fenomenalni, kako su prezadovoljni kvalitetom, kako je sve xy puta bolje nego što su očekivali, kako je krenula prodaja. I na kraju pita da li imamo pitanja.

Jedva sam se uzdržao da ne podignem ruku i da pitam gdi je naš bonus za dobro obavljen posao?

Ali sam ipak shvatio da bih time sebi navukao bedu na vrat. Razumem da je to lepo da pohvališ ljude koji ti rade ozbiljan posao za kikiriki, da da im malo učiniš da se osete kao važan deo procesa. Ali je realno, da svako od nas može biti zamenjen u roku od odmah. Hvala mu na tome, ali bih zato više cenio da je rekao, evo vam svima po pet glava evrija, samo nastavite tako. Verovatno se ti bonusi dele na nekim višim stepenicama. Dobro je i to, gre’ota je da propadne kinta.

Muzika na poslu je ista kao i prošlih nedelja, najveći hitovi, koji se puštaju bar dva dnevno su Flowers i I made you look.

U petak sam otišao do kopirnice da pokupim neki paket i pošto su zatvarali, kažu, hajde sa nama na pivo. Složio sam se, jer je u tom pabu, navodno najbolji Ginis.

Prvi put sam bio na tom mestu i nije loše. Ima udobne fotelje i tapacirane klupe, u ćošku pucketa vatrica i sve u svemu prijatno mesto. Nisam stručnjak za pivo, tako da ne mogu da kažem da li je najbolje ikad. Baš je bilo opušteno i prijatno, dva sata je proletelo kao ništa uz zezanje, viceve, podsećanja na filmove i hvaljenje prošlonedeljne predstave. Kako da ne spomenemo predstavu, kad su prisutni bili i režiser i glavna glumica? Pita me posle jedinac – gde se ti smucaš ovoliko, otišao si na deset minuta, a nema te dva sata. Na šta sam spao, da se oravdam tinejdžeru. Eh, da, dobio sam napokon i domaću irsku brlju, poitin, Britanci pišu potcheen (pući se izgovara).

U subotu smo se sin i ja dogovorili da odemo do obližnjeg većeg grada da vidimo kakav je. Bila je opcija da hvatamo voz u 8 ili u 11, naravno da je sin odabrao kasniji polazak i gunđao je vrlo malo što ga cimam za vreme vikenda. Računam da sam dobro prošao, znajući tinejdžersku ćudljivost.

Posle lepog doručka, skuvao sam kafu i probao tu irsku rakiju, čija je proizvodnja polu-legalna. Oštra, jaka, dobro, pio sam ohoho baš jakih domaćih rakija (da ne spominjem rumunsku cujku, koja je bila udarac u glavu), ali joj fali prefinjenosti. U svakom slučaju nije rđavo. Inače, pravi se od krompira, tako da je to onda irska vodka 😀  Kažu da vole da ubace i voće zbog arome, kao što se kod nas pravi višnjevača npr.

Otišli smo u Atlon/Athlone, gradić od tridesetak hiljada duša, na putu za Dablin. Dan je bio sunčan i sasvim odgovarajući za izlet. Posle četrdeset minuta stigli smo u tu varoš. Svideo nam se na prvu. Pitom grad sa mahom dvospratnim zgradama, povremeno sa živopisnim fasadama. Tu su zble i nezaobilazne tvrđava, crkva(par komada) i brojne radnjičice, čak sam video dve prodavnice muzičkih instrumenata. Posebno sam zadovoljan što ima i reku. Vodeni sam tip, volim vodu i prija mi da gledam u istu. More, reka, šta god, samo da je vodena površina. Svidelo mi se što i razmišljaju o sprečavanju poplava.

Naišli smo na portugalsku pekaru i to je bilo pravo otkriće, kupili smo nekoliko kroasana, koji su fenomenalni, a pri tome su malo manji od hleba Sava.

Videli smo i ogromnu poljsku prodavnicu, u kojoj je bilo i između ostalog knedli sa šljivama, ali nisam pazario da mi se ne otope dok se ne vratimo. Glavna stvar je bila igraonica za sve uzraste. Čini se da je izuzetno zabavno mesto, unutra imaju – mini golf, karting, igrice na automatima, bilijar, vazdušni hokej, VR, bacanje sekira. Na žalost, nismo znali za to mesto, kad smo dolazili, ali ćemo obavezno otići sledeći put.  Bacanje sekira se  čini kao nešto što definitvno moram da probam, cenim da će pola sata biti više nego dovoljno i da će mi nakon toga otpasti ruke.

Moglo bi se živeti u Atlonu, neka to ostane kao tema za razmišljanje. Koliko vidim sa strane, grad je multinacionalan i to može biti baš dobro. Takođe, ima i univerzitet, koji nije loš bar po tvrdnjama neke omladine koja studira na istom.

I eto, prošla je jedna zanimljiva nedelja.

Ako ste propustili neki članak, imate ih ovde. Takođe, tu je i FB strana sa dnevnim objavama i interesantnostima.

Pozdravlja vas vaš Nešo/Shoney/Marid O’Shaughnerry/Joaquim/Paddy.

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *