Balkanac osvaja Irsku, 44. nedelja, 13.2.-19.2.2023.

Srećan vam svima Dan zaljubljenih, Trifun, Dan poklanjanja knjiga, utorak ili šta god da je bilo tog dana. Nastade novi internet rat, ko će šta da slavi, oko čega ljudi gube vreme i energiju, pa to je strašno.

Ako nekog zanima, vreme je ovde relativno prijatno, oko desetak stepeni, padne malo kiše, ali brzo prestane, tako da više i ne primećujemo. Povremeno raspali vetar, ali nije strašno. Kažu da je poslednja ozbiljnija oluja bila pre nekih pet, šest godina.

U firmi je stanje nepromenjeno. Pola nedelje sam proveo na onom novom odeljenju, gde je mirnije i tiše, i pitam šefa, im ali šanse da budem češće ili stalno kod njih. A on kaže da ne želi da se zamera ostalim šefovima, ali ako bude potrebe, zvaće me i tako to. Naravočenije, kad ste na ovakvim poslovima, onda čovek treba da radi samo koliko treba ili nekad malo manje od toga, nikako da bude udarnik. Jer, će onda prvi nadređeni rado da vas pusti nekom drugom. I onda vas lepo prebacuju od jednog do drugog, dok ne nađete odeljenje koje vam odgovara i tu zablistate kao labud. Eto, malo mudrovanja u sitne nedeljne sate.

Glavna muzička tema na radiu je Majli. Ovo već i nije toliko rđavo, jer koliko god mislio da je ludača, dopada mi se način na koji peva.

 

Što se ostalog tiče, sve je prošlo uobičajeno mirno, pa čak i vikend. Odustali smo od bioskopa, jer smo gledali sve filmove, koji se daju u vreme koje nam odgovara zbog prevoza. Možda sledećeg nedelje bude nečeg što bi nam privuklo pažnju.

U petak sam išao u novi omiljeni pab, onaj sa foteljama i posedeo malo sa matorcima i slušao lokalne priče.

U subotu sam svratio u MekGorti, koji ima svirku uživo. Neko dvoje mladih se seli u Australiju i okupila se gomila mlađarije. To je moglo biti lepo veče, ali je bilo previše bučnih omladinaca za moj ukus, nisam siguran da li su bili glasniji momci ili devojke. Blaženi bili, ali ne mogu da podnesem preveliku buku, nisam voleo ni kad sam bio mlađi. Tako da sam zveknuo jedno pivce i vratio se kući.

Testirali smo i lokalne Kineze, tj. kinesku hranu, vrlo sam zadovoljan. Glavna Kineskinja, naravno, ne govori engleski. Zaro ima kći da joj bude glasnogovornik.

 

Kažu u novinama da su upoređivali današnje cene nekih proizvoda sa prošlogodišnjim. Zaključak je da su isti proizvodi skuplji u proseku za 20 posto. Blaga inflacija, šta reći.

No dobro, da ne započinjem teške teme, ima toga uvek onoliko na svim meridijanima, želim da pišem o nečemu lepom. Već nedeljama unazad sa velikim nestrpljenjem sam čekao jedan zanimljiv (nadam se) događaj. Lokalna glumačka sekcija je pripremala predstavu. Caolinn, drugarica iz kopirnice ima jednu od uloga. Naravno da sam uvek tu da podržim drugare. Prativši zvaničnu stranu trupe, shvatio sam da poznajem polovinu učesnika, pa čak i jedan momak sa posla (sa kojim sam dobar) ima ulogu.

U pitanju je predstava Field, zasnovana na istinitom događaju, postoji i knjiga napisao je John B. Keane, ali i film. Nisam želeo da čitam ništa o tome, da ne pokvarim doživljaj.

Pošto se predstava davala u četvrtak, petak i subotu, razmišljao sam za koje veče da rezervišem karte. Fora je što nisu štampali karte, već je bilo dovoljno pozvati telefonom i rezervisati odgovarajuće veče. Na kraju sam izabrao četvrtak, jer je tada postojala najveća mogućnost da glumci budu naloženi da pokidaju predstavu, u petak će biti iscrpljeni, a u subotu bi opet mogli da daju maksimum, ali i da budu izmoreni (ili opet najuhodaniji). Inače, karte sam rezervisao još pre dvadeset dana. još početkom nedelje, sve karte su bile rasprodate.

Predstava se održava u staroj crkvi i mesto je odlično. Sklonili su sve vitraže i sve verske motive i ostavili samo građevinu. Organizacija je bila na nivou. Sve rezervacije su bile upisane na koverte i poređane po redovima. Takođe, i u samoj sali su zakačili kartončiće sa slovom reda.

Na ulazu se prodavalo i belo/crno vino za bolje uživanje u predstavi.

Scena je bila postavljena i predstavljala je pab u Irskoj.

Pre samog početka dobili smo upozorenje da smo, ako nam zazvoni telefon, nedotupavi primitivci i šabani. Svi su se nasmejali, ali sam skroz saglasan. Sećate se kako je Sergej Trifunović prekidao predstave  kad bi nekom u publici zazvonio telefon.

I predstava je počela.

Glumci su bili odlični, uverljivi, opušteni. Neki su imali male uloge, ali su uspeli da dočaraju atmosferu samo svojom mimikom. Glavni zlikovac je ličio na Kristofra Lija. Bilo je mladih glumaca, jedva punoletnih, pa sve do onih koji su u sedmoj deceniji.

Možda nisu profesionalci, ali su sa toliko samopouzdanja i veštine izneli predstavu, da na tome mogu da im zavide mnogi koji žive od glumačkog hleba. Primetio sam da su pili pravo pivo, a viski je verovatno bio sokić, a možda i nije. Zarad potpune autentičnosti, falilo im je samo da su mogli i da zapale na sceni, jer cenim da su pabovi u Irskoj (kao i u ostatku sveta) tokom šezdesetih, bili ispunjeni gustim duvanskim dimom.

Predstava je imala dva čina, te je tokom pauze održana lutrija.

Tri sata je prošlo kao dlanom o dlan.

Šteta što spremaju samo jednu predstavu godišnje.

O čemu se, zapravo, radi?

Neko selo u Irskoj, udovica želi da proda imanje, koje je nasledila od muža. Vlasnik paba, je ujedno i seoski aukcionar i trgovac nekretninama i bio zadužen za sve. Seljak, koji već pet godina obrađuje imanje, želi da isto kupi za siću. Zato nagovara vlasnika paba da ne objavljuje javno oglas. Uprkos svemu na aukciji se pojavljuje još jedan zainteresovani kupac, koji bez razmišljanja želi da plati udovičinu cenu.

To se, naravno, ne svidi glavnom zlikovcu i nakon pretnji prvog i tvrdoglavosti drugog kupca, dobijamo i ubistvo.  Glavna stvar je kako će svi svi prisutni u pabu pokrivati ubicu i zataškavati slučaj.

Odlična priča, sa kojom bi mi, sa Balkana, mogli vrlo lako da se positovetimo. Ako neko zna da se zakrvi oko parčeta zemlje, onda Balkanci to najbolje znaju.

Ako ste propustili neki članak, imate ih ovde. Takođe, tu je i FB strana sa dnevnim objavama i interesantnostima.

Pozdravlja vas vaš Nešo/Shoney/Marid O’Shaughnerry/Joaquim/Paddy.

3 thoughts on “Balkanac osvaja Irsku, 44. nedelja, 13.2.-19.2.2023.

      1. Јасно, јасно, само је некако изостао неки крај, било какав крај текста. Као кад читаш неку дечју књигу позајмљену из библиотеке, и дођеш до краја, где ти недостају последње 3 стране. Да ли ти се то икад десило? XD

Оставите одговор на бака Штрумпф Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *