Balkanac osvaja Irsku, 30. nedelja, 7. 11. – 13. 11. 2022.

Pozdrav svima, koliko god da vas ima…

Znam da nestrpljivo čekate ovaj izveštaj, pa hajde da podnesem isti.
Imate sreću što vas neću suviše gnjaviti ovog puta. Šta da radim kad vodim jedan život, miran tih…

Posao je i dalje standardno. Imali smo isplaniran Spinaton. Što će reći, tražili su dobrovoljce, njih 24, koji će voziti biciklo 24 sata. Ne u cugu, naravno, već po sat vremena. Akcija je zamišljena kao pomoć za dečiju bolnicu, zaposleni vrte biciklo, a firma uplačuje određeni iznos. Računajući da nisam potpuno van forme, a može da se vozi i lagano, skoro penzionerski, upisah se na listu. I baš sam se naoštrio, međutim, rekoše nam dva dana ranije da se događaj otkazuje, zato što je neko iz firme imao smrtni slučaj, pa se otkazuju zabavne aktivnosti. Za petak je bilo predviđeno da nas firma časti picama, rekoše nemojte da donosite hranu. Ali i to je otkazano. Verovatno će pomeriti za neki drugi dan.

Jesam vam spominjao da će nam preduzeće umesto onih dodataka za benzin dati vaučer od 200 evrija? I eto šefice, nosi svima kovertice, a u njima kartice. Videćemo kako će se firma pokazati oko katoličkog Božića, jer treba da legnu neki novci i tada. Male životne radosti u kapitalističkom svetu.

Dobra stvar kod mog posla je što se može ići iz uloge u ulogu. Nekad se osećam kao biolog zbog onih skafandera, koje stalno nosimo. Nekad imam osećaj kao da igram šah protiv kompjutera. Imamo nekog robota, koja je zapravo jedna kompjuterska ruka, koja lepi neke platnene trake. A pošto imamo i brojač, koji treba da udarimo prilikom svakog kruga, tačno liči na onaj šahovski sat. A u poslednje vreme, sve češće pobeđujem robota. Šta kažete? Zabava miliona.

Malo sam se jurio i sa strujadžijama. Samo sam dva dana morao da ih zovem, dok se napokon nismo usaglasili. U svakom slučaju, čekam da ovoj prvoj kompaniji stigne zahtev iz moje druge strujadžijske firme da prebace moj račun. Lepo je znati da korisničke službe funkcionišu kako smo i navikli. Baš bi bilo čudno da je drugačije. Ne znam kako podnose ovi po Norveškoj u kojoj sve funkcioniše kao sat.

Nisam vam pričao da sam imao i sličnu jurnjavu sa ekipom, koja donosi/odnosi smeće. I njih je trebalo dojuriti. Ali njaveći hit je što imam 3 kante za smeće – za mešoviti, reciklažni i irgnaski otpad. Naganjam se sa njima da odnesu makar ovu za reciklažni jer nas dvojica toga proizvedemo i više nego minimalno.

Ali, gospodine, pa moramo da vam pošaljemo sve tri. 

Znam da morate, ali mi ne treba, samo zauzima mesto bez razloga.

Mogu da budem tvrdoglaviji od njih, šta mi teško…

Bilo je vreme i za druženje sa prijateljima iz domaćih krajeva. To je uvek prijatno i ispunjavajuće. Svaku priliku za druženje treba iskoristiti.

U subotu smo opet išli za Roskomon, malo bioskop, malo nabavka. Jurili smo neku zavesu za tuš, ali nismo uspeli da nađemo istu. Radnje koje smo ciljali nisu imale, a neka fenserajska prodavnica pločica i sanitarija namje pokazala da ovde izgleda ima sasvim dovoljno sveta koji je spreman da u kupatilo uloži vrlo ozbiljnu lovu. Ipak ćemo naručivati preko intrameka. Mnogo su nas navadili na kupovinu iz kuće. Na kraju ćemo se svi pretvoriti u one ljude iz Volija, koji stalno leže i lebde u foteljama.

Gledali smo Krokodil, Lajlo, zabavan film. Kad god pomislim na ovaj film, meni je u glavi Lale Gator i za mene će Lajlo biti aligator, pa nek’ se bune prirodnjaci, koliko im volja. Cenim da će ženska, ali i muška, publika poželeti da gleda film zbog Havijera Bardena. Nije baš mačo kao što smo navikli, ali je dobro izneo ulogu.

https://www.youtube.com/watch?v=2mdwppr1g7k&ab_channel=CrtaniFilmovi

Već sam vam rekao ranije da Poljaci imaju mrežu, koja pokriva zemlje Balkana i istočne Evrope. Čini mi se da oni imaju i status manjine u Irskoj, zapravo da su treća najbrojnija nacija u istoj. LM, pazarili smo razne namirnice, koje nismo imali, a rado koristimo. Pre svega, sveži kvasac. Sinak je još pre par nedelja naručio mekike. A kako da pravimo iste bez svežeg kvasca? Nikad se nisam skroz navikao na onaj suvi.  Pored toga, zakačili smo i ajvar i palentu i griz i još neke domaće stvarčice. Na tegli piše da je ajvar ljut, ali to uzimam sa rezervom, jer sam jeo ajvar pravljen od Carolina Reaper papirčice i nakon toga, ništa nije isto… Sve u svemu, broj namirnica koje nam nedostaju se osetno smanjio. Htedoh da kupim i kafu, ali mi je ranac bio već pretovaren, pa to ostaje za drugi put.

A je l’ imaš kave?

Imam.

Je li Frankova?

Jes’ Frankova…

Samo da kažem da su mekike, koje sam prvi put u životu pravio, bile i više nego dobre, bukvalno smo se poništili od istih. Verovatno se pitate kako smo došli do mekika. Ko će ga znati, omladinac je samo rekao da mu se jedu mekike. Relativno često smo išli u Smedervsku Palanku, jer u jednom obližnjem selu imamo vikendicu. A kad smo već u Palanci, onda bismo posetili i obližnji buvljak. Imam posebnu strast za obilaženjem raznih buvljaka. I tamo bismo obavezno pazarili mekike sa prah šećerom. Mmmm

Ovo je baš bilo kratko, ali slatko. Bar se nadam.

Ako ste propustili neki članak, imate ih ovde. Takođe, tu je i FB strana sa dnevnim objavama i interesantnostima.

Pozdravlja vas vaš Nešo/Shoney/Marid O’Shaughnerry/Joaquim/Paddy.

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *