Balkanac osvaja Irsku – 3.nedelja 2.5. – 8.5.

Dragi moje, drage moje, došao nam je još jedan ponedeljak.
Drugi maj je ovde na mnogim mestima bio neradan. Meni su u restoranu takođe rekli da ne moram dolazim, te sam imao priliku da odmaram. Za razliku od Balkana gde se obradueš kad kažu da je neradan dan(plata stiže u svakom slučaju), ovde se malo štrecneš, nema dnevnice. Mada istini za volju, dobar broj firmi i ovde isplaćuje pune dnevnice na neradne dane.
U restoranu je sve uobičajeno seckaj ovo, oljušti ono, operi ovde, dodaj onde… Malo mi se ubrzala tehnika ljuštenja krompira. Ako čujete da u nekoj fabrici čipsa ne radi automatska ljuštilica, pustite mi dojavu. Dobro, možda ipak nisam toliko brz…  Na momente bi dolazio jedan od Brazilaca i oljuštio džak krompira, dok bih ja bio na pola…
I dalje me dobro hrane… To nije baš uvek dobro po mene, jer bih posle takvog ručka najradije seo i radio ništa.
Zanimljive su i priče svih tih saboraca emigranata.
Jedan momak radi preko deset, dvanaest sati svaki dan bez odmora, zato što šalje kintu u Brazil. Tamo pokreće neku farmu, ali od toga neće biti prihoda bar još dve godine.  A do tada ko živ, ko mrtav. Pri tome tu je i beba, supruga na porodiljskom (samo šest meseci ovde traje).
Drugi nema nameru da se vraća, živi ovde sa višegodišnjom devojkom.
Jedan živi sa dečkom, ali planira da ide dalje ka Kanadi. „Pretpostavljam da niste mogli da ostanete u Brazilu?“, pitam ga.
„Tu i tamo“, odgovara. „Moja porodica ne odobrava moj život.“
Zanimljivo je to u Irskoj. Sa jedne strane, abortus je bio zabranjen do 2018/19., a sa druge strane istopolni brakovi su legalizovana 2015., uključujući i usvajanje dece. Meni je cela ta priča ok, samo mi je malo čudna konfuzija. Naravno, ako u firmi ima bar jedan gej, budite sigurni da ćemo se odmah združiti.
Ima troje glavnih kuvara (od kojih  je jedna vlasnica restorana) i oni su jedini Irci u kujni. Pitah jednu od njih, da li zna portugalski.
Kaže da ne zna, ne želi da zna šta pričaju. Mada Brazilci podozrevaju da možda ipak zna, ali neće da prizna. Ko će ga znati…
Zanimljivo je što se nekad osećam (a i Irci verovatno) malo izopštenim, jer ovi sve vreme pričaju međusobno na portugalskom. Ne znam šta Irci Irci misli povodom  toga,  nisam pitao, nismo baš toliko bliski.
Četvrtak je bio poseban dan…
Prvo je legla prva irska plata. Nisam imao pun fond sati, ali dobro, Odovojio sam odmah za rentu, a višak za dnevne potrebe,
Bilo je komentara, za minimalac si mogao da radiš i u Srbiji… Istina, samo što ovde u manjem mestu čak i sa tim minimalcem možeš da platiš stan,  komunalije, hranu i da ti ostane neki sitan dinar. Nisam baš siguran da je to moguće u malom mestu bilo gde na Balkanu. I tako sam tek stigao i taj minimalac će se menjati na bolje, bar se nadam… Ali opet, nisam ni došao u Irsku zbog kinte, to je pod B… Kao što rekoh na početku, više je zbog ideje da mlađe generacije mogu da žive u koliko –toliko normalnijem okruženju. Kad pročitam vesti iz zavičaja,  dođe mi da olupam kompjuter…
A kad je već stigla i plata, red je da se proslavi, skromno, gastajbarterski…
Druga dobra stvar koja se desila, je dolazak čuvenog PPS, poreskog broja. Eto, sve je rešeno za 3 radna dana. Ne verujem da su Irci uvek tako brzi i ažurni, ali eto, meni su sve završili očas posla. Sad mogu da se zaposlim, otvorim račun u banci i ono što državu najviše zanima, da plaćam porez.
E, sad, u restoranu znaju da čekam poziv od onih farmaceuta, koji nikako da se jave. Te je zaključak da ne moram da dolazim, jer što bi me obučavali za šefa na salatu, ako ću zapaliti skorije…  Zapravo, zvaće me po potrebi vikendom ili drugih dana. I to je skroz ok… Njima hvala što su me primili čim sam došao. Malo su mi dali finansijsku injekciju, malo sam mogao misli da okrećem u drugom pravcu.
Eto šta ti je život. U jednom trenutku si Žoakim, krompirko, u drugom jedan običan Nešo, nezaposleni. No, dobro, nešto uvek iskoči, zar ne? Tako da će iskočiti i ovde,  defetizam nećemo trpeti. A opet, sve i da se ne namesti dobra priča, znam gde je Balkan. A onda ću biti pun priča o crvenokosim vilama zelenih očiju, koje su me opsedale.
Za vikend je bilo veselo.
Devojčica od mojih stanodavaca je punila sedam godina, pa sam se našao u muci da pronađem neki prigodan poklončić za dete.  U rondzanju kroz varoš ipak sam uspeo da nabasam na  radnjicu koja bi zadovoljila moje prohteve. Kupio akcionu žensku  figuricu iz nekog crtaća. Obično znam crtaće, ovaj nisam prepoznao. Četvorogodišnja mlađa sestra je dobila plišanog dinosaura. Nije bila zadovoljna time, želela je isti poklon kao starija sestra. Zamrzeće me dete zauvek. Inače,  u istoj radnji sam naišao na nešto što moram da pazarim, iako znam da je sigurno bezvezno. Takođe, imao sam zadovoljstvo da padne prvi roštilj u Irskoj. Moram da konstatujem da je meso sa žara isto dobro i ovde i na Balkanu.
Istovremeno, javila mi se supruga iz zavičaja i rekla da se komšija ispod nas žali na neku vodu na plafonu. Posebno je zanimljivo to da smo naše kupatilo renovirali pre nekoliko meseci. Kud baš sad da se namesti  i to čudo? Naravno, sva baktanja tog tipa su uvek bila moje zaduženje, sad gospođa mora time da se zabavlja. Pričali smo telefonom, ali to ipak nije to. Odavde i nisam od  pomoći, a to je baš nezgodno… Znam, reći će mnoge dame da muškarci i inače nisu od neke koristi, ali to je već druga tema.
Verovatno je uočljivo da se ove nedelje ne bavim alkoholnim turama u gradu… Za sada sam istražio najvažnije. A i vreme je za ograničenje troškova dok ne krene novi posao.Tvrd je lebac gastarbajterski, a i treba štedeti za auto dorastao toj ulozi.
U gradu se prikuplja humanitarna pomoć i zato skoro svka radnja/firma u izlozima ima izložene žute majice. Mislim da kinta ide za borbu protiv raka.
Inače, povremeno mi prija da šetam grobljima, znaju biti umirujuća. Pogotovo, ako ne moram da ostanem na istom. Ovde ima čak dva groblja. Jedno malecno i malo zapušteno, gde je sahranjen otac Oskara Vajlda. I drugo sasvim uređeno. Pored toga što su na spomenicima  česti keltski simboli, primetio sam još nešto neobično, Na mnogim mestima piše samo godina smrti, kao da nije važno koliko je neko živeo, već samo kad je umro.Na slici je počivalište na tatka Oskara Vajlda.
Čudne su to stvari.
Kažu da u blizini (realno, ovde je sve u blizini) postoji poprilično kuća koje država plaća da u njima žive porodice zatvorenika smeštenih u lokalni zatvor. Ne znam da li sam vam spominjao da imamo i zatvor?
Elem, izgleda da država plaća porodicama nekih zatvorenika stanarinu i račune (možda čak i hranu), a ovi još i dobiju kintu što su u zatvoru… Hm, ako ne nađem neki bolji posao, možda i zatvor nije loša priča, krov nad glavom, tri obroka i još ti ostane kinta na kraju meseca. Jedino ne bi valjalo da me na odsluženje pošalju u zavičaj.
Pošto sam slobodan, mislim da ću ponedeljak iskoristiti da se raspitam kako ide oko upisa u škole…
Hvala vam što i dalje pratite dešavanja na smaragdnom ostrvu…. ako ste propustili neki članak, imate ih ovde. Takođe, tu je i FB strana
Pozdravlja vas Marid O’Shonery/Joaquim/Paddy

2 thoughts on “Balkanac osvaja Irsku – 3.nedelja 2.5. – 8.5.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *