Balkanac osvaja Irsku, 24.nedelja 26. 9. – 2. 10. 2022.

Drugovi i drugarice, opet je došao dan za naše druženje. Vreme leti, a i zimi, što bi se reklo i evo nas već na 24. nedelji. Još malo pa će biti tačno pola godine kako zajedno otkrivamo Irsku. Ili bar ovaj njen mali deo.
O poslu vas neću gnjaviti, jer tu nema nekakvih promena, sve je po starom. Mi radimo naše, i da budem iskren ljudi vrlo pošteno odrađuju svoj dinar, da ne kažem evro. Šefovi stalno pominju nekakve brojeve i kako smo često ispod predviđenih kvota. Ima tu više razloga zašto je tako. Nedostatak ljudi, ima poprilično novih, koji još nisu ušli u ritam, mašine se kvare i tome slično. Ali pošto nisam plaćen da objašnjavam matematiku, obično mi te primedbe samo prođu kroz uši. Oper, moguće je da ne vidim širu sliku. Ne bi bio prvi put.
Nećete verovati, ali sam postao prvi čovek za levu stranu mašine koja spaja sve elemente u procesu. Nemojte da mislite da sam postao supersonični radnik. Ne, nikako…  Znatno iskusnijeg kolegu su prebacili na neku drugu mašinu (koja tek ima svoje mušice i više se kvari nego što radi), tako da sam promaknut. Sa mnom su i novi ljudi, pa je ta strana često u zaostatku. Litvanac Pavel iz druge smene me utešio da ne brinem, jer će za par nedelja ti novi biti brži od mene, pa će opet sve biti po starom. Ništa bez tople ljudske reči.
Definitvno je lošija muzika u prvoj smeni. Idu mahom savremeni hitovi. I što je najgore, ima jedna pesma, koja se iz ko zna kog razloga, ponavlja makar tri puta tokom smene svakog dana, One republic – I Ain’t Worried. Ima tih nekih pesama, koje sam čuo toliko puta, da mi se posle smuče svaku put kad ih čujem. Mada, apsolutni favorit po napadu na moj nervni sistem je Bočeli i Time to say goodbye, zatim nekoliko praznih mesta, pa Merlinova Moj je život Švicarska. Pre skoro četvrt veka, sam u Knezu prodavao razglednice, a na par metara od mene je stajao tip, koji je prodavao diskove (i dan danas radi tamo, Maksa, sjajan lik). I onda bi on puštao neku od aktuelnih pesama po osam sati neprestano. One dve pomenute su mi se najviše urezale u pamćenje.
Sinak se, kao što je već red, bavi školom i nema nekih primedbi. Vidim da uči po nešto i to je, za sada, dobar znak. Naravno, i ovde se dešava da nastavnici ne dođu na čas, pa onda đaci i maju slobodne aktivnosti, što će reći, radite šta želite, ali u tišini. Onda oni pišu domaće, ćaskaju, vrte telefone. Ovaj moj, najčešće čita knjigu. Kako je krenuo, pročitaće ceo serijal od 13 knjiga očas posla. Nadam se da ćemo održati taj čitalački žar i kasnije, samo da uspem da mu nađem neke knjige koje će ga i dalje držati…
Juče mi je rekao da treba da odnese 23 evrija za neke testove i školski izlet iz istorije. Rekoh Šta je ovo, hoćeš sad svako malo da tražiš neke pare za školu? Ko ti je kriv, odgovara mladi mudrijaš smejući se, sam si me dovukao u ovu skupu zemlju. Heh, blaženi bili svi mladi pametnjakovići i pametnjakovićke.
I dalje, posle podne mahom gledamo neke filmove, serije. I baš me iznenadio kada je pre par dana rekao da želi da pogleda Društvo mrtvih pesnika, jer je na nekoj od mreža naišao na mimove iz tog filma, pa ga privuklo. Rečeno, učinjeno, vrlo je zadovoljan filmom. Kako i ne bi, jer to je defintivno jedan fenomenalan film. Dobro je da ondašnja škola nije ustrojena kao ta u filmu.  Inače, ogromna preporuka i za Bullet train sa Bredom Pitom, izuzetno zabavan.
U subotu smo, po običaju, otišli u Roskomon. Malo je falilo da nam pobegne autobus, jer nisam bio siguran gde staje. Srećom, druga stanica je udaljena 100m od mesta gde smo stajali, pa samo uspeli da stignemo. Malo zadihani i crveni, ali dobro. I karte za autobus možete da kupite preko net. Onda samo pokažete vozaču mejl, on unese u kasu broj iz mejla i odštampa kartu. Naravno, to je jeftinije nego da kupite kartu u vozilu. Zanimljivo je kako su neke stvari ovde izuzetno napredne, a neke baš i nisu. Ima nešto čudno u autobusu, koji ide 100 na sat po lokalnim putevima. Ograničenje im toliko.
Pošto smo imali vremena, obišli smo zamak i park koji ga okružuje. U bisokopu je na repertoaru bio film Smile. Moram da kažem da se, uprkos sumnji, ispostavilo da je u pitanju jedan sasvim solidan horor.
Kad smo kod horora, sada je svaka prodavnica ispunjena artiklima vezanim za Noć veštica. To je kanda, velika stvar u ovim krajevima, apsolutno komercijalizovana, bez sumnje. Nego, nije čudo što se prodaju silne lobanje, kosturi, veštice, duhovi i slično, nego što je već počela prodaja novogodišnjih ukrasa. Nisu još okačili rasvetu, ali primat u takvim stvarima ipak odnosi Beograd. Nisam se setio da pitam suprugu, da li je Beograd već okićen i spreman za Novu 2023.
Kad gore spomenuh internet, već danima se nakanjujem da pazarim neke sunčane cvike. One koje sam imao su ostale zarobljene na nekom od areodroma prilikom mog dolaska u avgustu. Oni koji me poznaju, znaju da nosim sunčane očali sve dok ima i malo sunca. Pošto nemam nameru da plaćam neke sumanute cifre, biće neka Ali opcija. Nego sam u dilemi koji model da jurim. Izgleda da će na kraju biti neke stimpunk lenonke i jedan klasičniji model. Videćemo koliko sam omašio kad stignu za mesec i kusur dana. Čak sam se lomio da pazarim i neke providne crvene, koje nosi Toni Stark u Ajronmenu, ali će na kraju ipak biti modeli sa crnim staklima.
Ova nedelja je bila namenjena i nostalgiji. Dobro, to da mi nedostaje supruga je već jasno, ali mi fale i drugi dragi ljudi. U petak su moji dragi knjižari imali pijanku u jednoj od gradskih kafana i baš mi je bilo krivo što nisam bio tamo. Isto je bilo sa još nekim okupljanjima, koja su se dešavala u ovom periodu. Izgleda da ću propustiti porpilično istih. A da ne kažem da mi je žao što neću biti na Sajmu knjiga u oktobru. Ne da bih kupovao knjige, već da bih ćaskao sa nekim psicima, ali i ostalim zaljubljenicima u pisanu reč. Izgleda da kod te čuvene nostalgije, nije stvar u mestima, već u ljudima. Ljudi su ti, koji čine svu razliku. Ali dobro, mogu terevenke da se ponavljaju, a pošto sam u decembru opet u zavičaju, eto prilike.
Vikend je obično vreme i za neko drugačije kuvanje, te sam prvi put probao puževe. Vrlo sam zadovoljan, podsećaju na školjke. Naslednik nije imao volje da mi se pridruži u gastronomskom istraživanju. On se zadovoljio krilcima u medu.
Započeo sam i neki virtuelni marketinški kurs. Htedoh to i ranije da uradim, ali nikako da se nateram. Čak sam bio započeo i nešto u julu, ali je ostalo na početku. Sad je dobro što je u pitanju grupa od dvadesetak ljudi i onda se međusobno motivišemo da sve odradimo. Polako u nove pobede. Ne gajim ne znam ni ja kakve nade, jer i tako ima onoliko ljudi,  koji se bave virtuelnim oglašavanjem. Ako ništa drugo, bar ću moći da poboljšam marketing vezan za moje knjige. Ne znam da li sam vam rekao, ali napisao sam neke knjige.
Petak je bio i predviđen za odlazak u jedan od pabova. Sve dok smo ovde, poželjno je da se što više povezujemo sa domaćim življem. Upoznao sam i jednog sjajnog tipa. Ispostavilo se da smo generacija i da nas povezuju razne teme i slična razmišljanja. Već sam pisao ranije koliko je zanimljiva ta generacijska povezanost, bez obzira na geografsku pripadnost.
I dalje mi najveći utisak nisu carevi, koji se igraju rata i šalju tuđu decu da ginu u njihovom odmeravanju dužine organa. Borba u Iranu u kojoj su žene, pre svega, pokazale ogromnu hrabrost i istrajavaju u svemu, uprkos velikom broju ubijenih, a još većem broju povređenih protestanata(oba pola). Vidim da su protesti omasovili  da im je jedan od glavnih zahteva smena Vlade. Bilo bi lepo da zapadni svet, koji je pre četiri decenije i kumovao uspostavljanju Homeinijevog režima, ozbiljnije pomogne u uklanjaju istog. Lepo je što se ljudi okupljaju na raznim tačkama planete i pružaju podršku Irancima. Jasno je da bi bilo previše očekivati da se nešto slično dogodi na Balkanu. Nema litija ili protesta druge vrste za ugroženost žena u Iranu. 
Ako ste propustili neki članak, imate ih ovde. Takođe, tu je i FB strana sa dnevnim objavama i interesantnostima.
Pozdravlja vas vaš Nešo/Shoney/Marid O’Shaughnerry/Joaquim/Paddy.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *