Balkanac osvaja Irsku, 2. nedelja 25.4. – 1.5.

Taman sam krenuo u restoran, kad je stigao poštar i doneo mi pismo. Odgovor od države za moj poreski broj. Već sam se iznenadio kako su sve rešili za tri dana. Kad, unutra papirić napisan rukom –  dodajte i pismo o zaposlenju… Pa da bih to uradio, treba mi posao. Uh, možda će mi dati u restoranu? Inaće morao sam prethodno da popunim formular sa podacima, irskom adresom, dokaz o adresi (račun na moje ime ili stanodavčeva potvrda da tu živim + kopija računa na njegovo ime).
 Došao sam u restoran. Bio sam ranije šanker, konobar, ali nisam nikad radio u kujni, tako da je to bilo skroz novo iskustvo. Na meniju su obična, domaćinska jela – sendviči, burgeri, lazanje, špageti, jagnjetina, junetina, sa prilozima (pirinač, krompir, šargarepa, kupus…). Porcije su dovoljno obimne, hrana je kalorična i dovoljno ukusna. Naravno da se ovde ne kuva za Mišelin, realno ne bi me ni primili da je tako.  Ali stanje na irskom tržištu rada je takvo da čak i ovakve primaju… Dobro istini za volju ni na domaćem tržitu rada nije bolja situacija.
Neverovatno je da su većina zaposlenih na pripremi hrane Brazilci, samo dvoje Iraca je na glavnoj poziciji. Kaže u nekom trenutku Andre, jedan od Brazilaca:
„Mnogo mi je komplikovano tvoje ime.“
„Je l’?“
„Da, zvaću te Žoakim/Joaquim“
„To ti nije komplikovano?“
„Ne, to je lepo tradicionalno ime.“
Prevrnuo sam se od smeha.
Proveo sam dan ljušteći 50 kila krompira i gajbu šargarepe. Andre mi je rekao da nema pritiska i da radim svojim tempom, samo brže. Imao sam takve šefove i u Beogradu.  Čak sam dobio i ručak (koji ne moram da platim), sasvim korektan. Svakog dana osoblje ima izbor između dva jela.
Nakon prvog radnog dana, procenio sam da je pravi trenutak da odem na prvo pivo u irski pab. Pošto, kao što sam već rekao, ima nekoliko pabova, odoh u najbliži, CosyCosy. Fino mestašce, ima sto za bilijar i nekoliko televizora, vole Mančester. Izbor je pao na Smitviks, rekoh da je Ginis baš preveliki kliše (njega ću posle). Nisam neki pivopija, ali mi je ovo fino leglo. Pivce je 5 evrija. Dobro 4,70 ali neću valjda da tražim 30 centi kusura?
Mudar čovek koji je ranije živeo preko, mi je rekao da što pre prestanem da računam koiko nešto košta u Irskoj, a koliko u Srbiji… Na prvu loptu 5 evrija se čini mnogo za pivo, ali možda i nije. U Srbiji mi je satnica ugrubo bila 260, 270 din (primao sam nešto preko minimalca) i treba mi jedna satnica za pivo u manjem mestu. Ovde je satnica za minimalac 10,50 evrija… Isti sistem primenjujem na sve cene.  Onda mogu malo realnije da procenim šta mi je skuplje, šta nije. Mesečna pretplata za telefon (sa neograničenim pozivima, porukama, čak i internetom) je oko 15 evrija na godišnji ugovor.
Sledećih dana sam se privikavao na restoran i oni na mene. Znam mnoge, kojima nije bilo lako da se priviknu na moju malenkost, mada sam se sa nekima posle združio do kosk. Pokušavao sam da dobijem to  pismo o zaposlenju . Stiglo je tek  u petak, odmah sam otrčao da ga predam nadležnima. Naravno da je tamo i dalje bila ista ona fina ženica..  Čak sam bio i asistent u delu za salatu, drugi deo po važnosti što se tiče izbacivanja hrane. Eto, ima da završim kao Entoni, Gordon ili tako neki kulinarski frajer. Za sada nisam baš i neki frajer,  i dalje sam Žoakim.
Kako sam otišao, tako se sa familijom i prijateljima čujem češće i više nego ikad.  Dobro je to, zamislite ono nekad, odete preko, pa piši pismo, pa čekaj jeftinije impulse u sred noći. Često čujem kako su ljudi protiv tehnologije, ali nam je uz sve mane unapredila živote na mnoge načine. Pravda za tehnologiju.
Domaćini su me malo provezli krajem i obišli smo i prodavnice (SuperValu i Ahmed) koje imaju i proizvode sa Balkana. To me nije naročito impresioniralo, pošto sam sve to koristio do pre dve nedelje. Još uvek nemam nostalgiju za Smokijem, Domaćicom, Argetom, Grandom, zaleđenim burekom, ćevapima  i sličnim đakonijama sa Balkana. A mnoge od njih nisam pazario ni dok su mi bili dostupniji.
Već godinu (i više) unazad  uveo sam uz jutarnju kafu i doručak jednu rakijicu. Doneo sam iz zavičaja malo, ali se to potrošilo. Nekako mi se čini da nema smisla da domaćinima popijem rakiju koju sam im poklonio. I krenem u subotu u potragu za zamenom. Naravno, da nisam očekivao da ću pronaći šljivu, kajsiju ili dunju, to bi baš bilo preterano. Opet, računam da je ovo ipak zemlja raznih alkoholnih proizvoda. Svi znaju za Džejmison, ali cenim da to nije jedini izbor. Čak sam pravio i anketu među Ircima, koji je još dobar viski. I u jednom od rafova vidim flašu na kojoj piše Paddy. Morao sam da pazarim, jer sam to doživeo kao znak. Kakav, pitate se…
Pa evo… Pre par dana sam bio u lokalnoj kopirnici. Pošto sam već išao nekoliko puta da štampam biografije i slično, već me znaju. Tamo rade tri ženske i ma koliko da sam stidljiv i ćutljiv, uspele su da me ubace u razgovor… 🙂  Primetile su da nosim irsku detelinu kao privezak i zaključile su da sam postao pravi Irac i da zaslužujem irsko ime. I prozvale su me Padi/Paddy. Počeo sam da sakupljam imena  samo tako, kako je krenulo napuniću celu svesku novim imenima i nadimcima. Jasno vam je sada zašto sam morao da pazarim gore navedeni  viski. Vrlo je dobar, moram da kažem.
Inače ovaj vikend i ponedeljak su mi slobodni zbog Dana rada i radnika. Cele prošle nedelje je bilo lepo i sunčano, neočekivano lepo vreme.
Prvi maj je osvanuo tmuran, ali bez kiše. Iskoristio sam da odem u šetnju na drugu stranu od uobičajene rute, nekih 5 km u jednom pravcu. Definitvno mi treba bajs. Video sam da imamo i mentalnu ustanovu,što nije loše ako odlučim da naprasno poludim.  Naiđoh i na četinarsku šumu, izgleda kao savršeno mesto za neke bajke, pa čak i mračne. I dok sam upijao šumske zvukove, nastavio sam da čitam Rutu 66, Bilija Konelija. I u tom okruženju taman stignem do dela gde se on dovezao u Los Alamos. Tamo je pričao sa ljudima koji su bili deo projekta Menhetn. Za ove mlađe, tiče se stvaranja atomske bombe. Izuzetno jaka scena, a mene okružuju ptičice. Palo mi je na pamet, kako su u isto tako idiličnoj prirodi testirali to sumanuto i nepotrebno oružje… Nadrealno..
I dalje upada u oči da je sve vrlo čisto. Naravno da ima po neka flaša pored puta, ali to je više izuzetak nego pravilo. Ne znam da li je to zbog sve većeg broja imigranta iz istočne Evrope.
Nedeljno veče je bilo rezervisano za izlazak u grad. Čuh da u pabu Mc Gourty’s imaju svirke uživo. Mesto je prijatno, dolaze lokalci, od 18 do 70 godina, pošto verovatno nema ničeg drugog. Imao sam nesreću da se dešavao i neki rođendan. Cenim da su jedva punoloetni. Devojčice su sve vreme vrlo vriskutavo pratile većinu pesama. Uh, živote… Lokalni bend je bio bio prihvatljiv, mada jedva. Svirali su mahom irsku muziku i nešto rok klasika – Johhny B Goode i slično. U svakom slučaju Ginis je bio hladan i svež i to je važno. Zanimljivo je da nema pušenja u pabu.
Evo nekoliko zanimljivosti vezanih za Irsku. Naravno, moja iskustva su zasnovana na ovom mestašcetu u kom živim i cenim da je moguće da nije isto u drugim krajevima.

 

  • Štekeri za struju. Pored toga što vam treba adapter, ako koristite punjače i slično sa Balkana, šteker ima još jednu foru. Ima pored mali prekidač, koji pritisneš i dobiješ struju. Prvi put je prošlo 15 minuta dok nisam ukačio zašto mi se ne puni telefon.
  • U kupatilima često koriste male protočne bojlere.
  • Prozori se otvaraju ka napolje. Jedini način da opereš takve prozore je ako im priđeš spolja. Verovatno je to zbog vlažnije klime, pa da kiša teže prolazi u kuće.
  • Nema pešaćkih prelaza, već svi prelaze kako im volja.
  • Vozačke iz Srbije ne važe, za razliku od ovih iz Hrvatske (samo se podnese zahtev za promenu) i kanda ću morati ponovo da polažem. Izgleda da imaju skroz nelogičan sistem polaganja vozačkog, a to vodi ka tome da i nisu neki vozači. O tome ćemo pričati više, kad se upustim i u tu avanturu…

 

Neočekivan broj ljudi prati ovaj serijal. Cenim da je svima zanimljiva i egzotična destinacija. Hvala vam svima na podršci, to mi stvarno neizmerno znači. Ako treba dodatnih pojašnjenja, tu sam…
Bacite pogled i na FB stranicu Balkanac osvaja Irsku, tamo vas mogu sačekati dnevni izveštaji.
Do sledećeg ponedeljka, pozdravlja vas vaš Marid O’Shonery/Joaquim/Paddy…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *