Balkanac osvaja Irsku, 17. nedelja, 8.8. – 14.8.2022.

Vraćamo se gde smo stali.
Dremam na dablinskom aerodormu, kad mi zvoni telefon oko šest.
“Jesi li budan?”, pita drugar taksista, naše gore list.
“Jesam sada”, odgovaram.
“Odlično, imam vožnju do aerodroma, pa ću te pokupiti i spustiti do železničke stanice.”
Rečeno, učinjeno.
Uz prijatno ćaskanje, stigli smo brzo do stanice. Taman su polako počinjale saobraćajne gužve. Dobro, nije to kao ono na šta sam navikao u Beogradu, ali gužva je gužva. I u Kairu bi se verovatno nasmejali kada bih rekao beogradske gužve.
Kartu sam već uredno pazario elektronski, voz me čekao na peronu. Oko mene je bilo veselo društvo koje je krenulo na izlet. Dok su oni prekraćivali vreme kartama (naučih i neku novu kartašku igru. Igra se nešto slično i kod nas), smejali smo se oko problematičnog naručivanja preko mreže. Tip je naručio karte odličnog kvaliteta, lepe kartonske, odlične za igranje, fenomenalne na dodir, ali nemaju brojeve i slike, već su napravljene u nekom fazonu od pre 100 godina, pa je malo nezgodno ukapirati šta je šta.
Dok smo se vozili, nešto me kopkalo i bilo mi čudno.
“Je li ovaj voz ide direktno za Galway?”, pitah ljude.
Kad su mi odgovorili potvrdno, bilo mi je jasno da treba da siđem, jer je moja krajnja destinacija sasvim drugačija. Srećom, po mene i moje mentalno zdravlje, sledeća stanica (do koje smo stigli za 10 minuta) je bila čvorište i odatle treba da hvatam voz za moje malo misto. Ispostaviće se i da vesela ekipa radi istu stvar.
Tek kad sam tada ukapirao zašto su mi na karti pisale rezervacije za dva različita sedišta. Nisam čitao mejlove koje sam dobio od železnice (šta ima da čitam mejlove i uputstva… Nisam li Balkanac i muškarac?), pa nisam shvatio da je u pitanju karta sa presedanjem. Inače, imam želju da obiđem taj Galway, ali hajde da to uradim mirno i kao čovek.
Ubrzo sam stigao do odredišta.
Sećate se da sam spominjao da sam sa nekim tipom dogovorio sve oko stana kad se vratim iz Srbije i da je stan prazan i spreman za izdavanje?
Javim se čoveku, nađemo se odmah. I on mi kaže da stan nije dostupan i da je i dalje zauzet. Izgoreo sam, ali bukvalno. Bio sam ubeđen da je ta muka rešena.
Posle jakog/doručka ručka i tuširanja sam otišao u fabriku u moju drugu smenu, Bio sam mrtvosan, ali sam ipak odradio smenu.
Polako me hvata panika. U ponudi na netu je samo jedan stan za koji čekam da mi se javi vlasnik. Istini za volju, nerealno je skup, ali prosjaci ne mogu da biraju, što se kaže. Sa još većim intezitetom delim broj, polepio sam i flajere na desetak mesta, čak i u lokalnoj crkvi, pa se uzdam u proviđenje. Još malo, pa će skoro svako imati broj onog ludaka iz Srbije… Junior dolazi za dve nedelje i polako postaje panično…
Posao je uobičajena priča, tu nema šta mnogo pametno da se kaže. Radimo smene, trudimo se (kako kad i kako ko), da dostignemo predviđene kvote i što se tiče brzine i što se tiče kvaliteta. Najavljen je dolazak generalnog direktora iz baze u SAD, tako da će verovatno sve biti na povišenom nivou uzbune. Ali dobro, kad čovek radi najbolje što može, teško da može bolje od toga.
No, da ne ispadne da samo nešto kukumavčim. Zanimljive stvari su se dešavale.
Sahrana.
Baš zanimljivo, zar ne? Pogotovo ako nije vaša. Šalu na stranu, ova je bila zanimljiva. Kao što sam već ranije pisao, uobičajeno je da se, ako ste na ulici, zastane dok ne prođe povorka. I tako stojim i čekam i sve vreme čujem neke glasove. Prvo sam pomislio da je u pitanju naricanje, kao kod nas. Ali jok, nije to. Naišla je povorke i vidim da su u pratnji svi crnci. Nisam ni znao da ih toliko ima u mestu, ali to nije ni važno. Idu i – pevaju. Ne ono gospel pevanje iz Amerike. Nisam uspeo da prepoznam jezik. Ali melodija je bila setna i vesela u isto vreme. Skoro pa optimistična. Dirnulo me, iako nisam znao čoveka….
U radnji polovnih stvari, kojih imam nekoliko u mestu, a u kojoj sam takođe ostavio  broj telefona, naišao sam na društvenu igru Igra prestola. Znam da verovatno fali neki delić, ali nema šanse da propustim da pazarim po ceni od 8 evrija. Istovremeno sam u lokalnoj prodavnici naišao i na samogrejuću kafu. Nije loša fora za putovanja. U konzervi je i ona forica sa zagrevanjem, kao što je u samozagrevajućim termoforima za bebe. Zanimljiva ideja, kafa je prihvatljiva (tri vrste, plus dva čaja).
Došao nam je cirkus Corvinni. Prošli put sam bio u cirkusu pre nekih pet, šest godina u Beogradu i bilo mi je otužno. Iskreno se nadam da će sad biti drugačije. Svi na poslu me zezaju što želim da idem. Mislim, kako da ne želim? Realno, ovde i tako nema mnogo prilike za zabavu.  A opet, to je cirkus.Tri dana su davali predstave i napokon je u nedelju bio trenutak za mene.
Šatra je postavljena na livadu u blizini moje kuće. Unutra majušna arena i mesta za oko 200 ljudi
Cirkus je izgleda porodična priča (kao i obično) i kažu da se time bave već dvanaest generacija. Najnovija generacija je dvanaestogodišnji dečak od gume, koji je izveo odličnu tačku sa osam stolica poređanih jednu na drugu, Na sto su postavljene četiri staklene flaše i na njih idu stolice u nebo.
Jedna od najstarijih tačaka ikad, ali uvek efektna.
Imali smo i žongliranja sa noževima, čunjevima, vrtenje obruča, balasiranje sa mačevima, devojku na trapezu (u obruču, ali dobro sad) i slične klasične tačke. Čak ni klovn nije bio onaj sa ogromnim stopalima i ludim frizurama, već je imao samo crveni nos. Njegove dve tačke su više bili klasični humoristični gegovi kao recimo Beni Hil i slično, možda malo starinski humor za današnje pojmove, ali sam se smejao od srca.
Na pola je bila pauza da se artisti malo odmore, ali i da se proda malo šećerne vune i nešto igračkica, kao i srećki za lutriju.Većina klinaca je pokupovala plastične svteleće mačeve. A na lutriji je jedna devojčica dobila veliku plišanu igračku.
Nije bilo životinja (piše u imenu cirkusa – All Human Production), čak ni golubova, nije bilo mađioničara, ali sam se fantastično proveo i dva sata je proletelo.
Zamolili su nas da ne koristimo fleš na aparatima, a nisam ni pokušao da snimim. Magija cirkusa treba da ostane sakrivena i da se otkriva samo pred našim očima. Možda je ova predstava bila malčice starinska, možda je bila skromnija, ali je bila iskrena i beskrajno zabavna. Vidite da je prava stvar kad publika reaguje kad treba, da uzdišu od straha kad je tačka opasna, da se smeju na pravim mestima, da se deca smeju…
Ipak je cirkus  među najstarijim ljudskim zabavama, duboko utkan u naš genetski kod.
Ogromna pohvala za porodicu Corvinni.
Sve u svemu, jedna zanimljiva nedelja…
Ako ste propustili neki članak, imate ih ovde. Takođe, tu je i FB strana sa dnevnim objavama i interesantnostima.
Pozdravlja vas vaš Nešo/Shoney/Marid O’Shaughnerry/Joaquim/Paddy

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *