Balkanac osvaja Irsku, 15. i 16. nedelja, godišnji

Pozdrav svima, koliko vas ima… Nismo se čuli cele dve nedelje. Bio sam na prvom gastarbajterskom godšnjem odmoru. Prvo nisam imao nameru da pišem na tu temu, ali na kraju ipak odlučih da napišem neki red. Jer i godišnji odmor, na kraju krajeva, ima veze i sa mestom u kom živite….
Daklem,  stigoh u vazda dragi Beograd. Jedne od najtoplijih večeri ove godine, obučen sasvim odgovarajuće u debelu kožnu(prava koža, ne neke eko fore) jaknu, ispod koje sam nosio duks a kapuljačom. Ljudi su me čudno zagledali, ali nisam shvatip zašto. Bilo je baš prijatno. Zašto se ljudi boje sunca i toplote? Tako su sigurno i nastale priče o vampririma, baš zbog tih koji ne vole sunce.
Beogradski aerodrom izleda kao da je neko prešao preko njega bagerom, vezanih očiju. SIlni neki radovi i čuda.
Supruga i junior su me, u pratnji prijateljice i njenog psa, dočekali u ponoć. Uspeli smo da se prepoznamo, izgleda da se nismo toliko promenili. Fizički, unutrašnje promene će se verovatno tek pokazati. U svakom slučaju, nedostajali smo jedni drugima, više nego što smo hteli da priznamo.
Neki od prisutnih su dobili po suvenirčić, uprkos tome što sam rekao da neću donositi suvenire.
Prva ideja je bila idemo na more nekih sedam dana, ali smo od te ideje odustali, jer smo zaključili da bi onda bilo previše jurnjave i da ne bih stigao ništa da odradim.
Odmah me sačekao problem sa našim vernim vozilom škodom Fabiom. Crk’o je akumulator i jedna guma se istopila od toplote. Jesu li to bile neke vrućine? To sam rešio odma’ u subotu prepodne, tako što sam kupio novi akumulator i dve gume pride, jer nisu imali istopljeni model.
Sledeće dve nedelje su se moje aktivnosti mahom svodile na druženje sa dragim ljudima. I opet nisam uspeo sve da ih vidim. Neke sam viđao solo, neke sa suprugom. Mučena je morala 100 puta da sluša iste priče, jer sve zanima – Kako je u Irskoj, kako sam se snašao, kakvo je pivo, ima li crvenokosih sa zelenim očima i slično. To vam jasno govori, da mnogi moji prijatelji imaju da rade pamentije stvari, nego da čitaju ove moje virtuelne dnevnike. Dobro, teško da mogu da im zamerim na tome. Obično nisam neki pivopija, radije sam za crno vino i neko brzo piće – rakija, viski, konjak, ali sad sam promenio. Bilo je onoliko hmljenog napitka, i to mahom craft piva. Interesantno je da, dok sam radio u jednom pabu, nisam uopšte pio pivo, iako je uvek bilo petnaestak krafotva na točilicama. Bio sam im najisplativiji radnik. Eto, kako se čovek menja.
Uspeo sam i da nekoliko puta odem na Adu Ciganliju, nije kao more, ali je vrlo zadovoljavajuće. Voda čista i prijatno osvežavajuća. Koliko je samo Beograd srećan što ima tu oazu. Prepodne na Adi tokom radne nedelje. Ne može bolje od toga.
Iako sam probao da izvrdam majstorske obaveze, ipak me zakačilo krečenje. Srećom, nisam morao ceo stan, već samo dnevnu sobu. Pošto “danju švrćkam, a noću ludujem”, onda je bilo jasno da će se ta akcija odvijati u sred noći. Otišla mi je samo jedna noć i malo od sledećeg dana, jer nisam imao dovoljno boje za 3 ruke. Dobro je, mogao sam da zaboravim kako se koristi valjak, a pogotovo kako izgleda kada sam u skafanderu. Srećom, moji ukućani su se pobrinuli da ne zaboravim na spomenute stvari.
Istovremeno sam monitirao i neki luster, na koji sam navezao i prekidač sa potenciometrom. Ispostaviće se da mi trebaju i posbne led sijalice, a posle toga i da je možda moj prekidač lošijeg kvaliteta. ‘el vidite kako se suptilno reklamiram kao čovek veštih ruku? Dobro, nisam pravi majstor, mada se vrlo dobro snalazim oko raznih malih kućnih popravki.. Pa eto, ako vam zatrebaju moje usluge (pogotovo ako ste u Irskoj), tu sam. Evo, pregovaram sa drugaricom iz Norveške da skoknem do nje neki vikend da joj pomognem oko renoviranja kuće.
Dolazak u zavičaj sam iskoristio i da pazarim desetak knjiga domaćih pisaca, da imam šta da čitam u tuđini. Kad smo kod knjiga, moram da kažem da sam čitao i prvenac Vesne Vukelić Vendi – Misterija crne žene. Uzdišete i vrtite glavom? Apsolutno sam morao da pročitam, tim pre što je reklamirano kao horor. Da budem iskren, čitao sam i grđe knjige, iako i ova ima mana onoliko. Ako vas zanima, osvrt je na FB. Piće koje vidite na slici je neka letnja varijacija na irsku kafu. Ubaciti u čašu nekoliko kockica leda, preliti hladnim nesom (bolje jačom dozom), dodati umućenu slatku pavlaku (ili šlag) i na kraju, sipati jednu rakijsku čašu Baileys likera(cenim da može da posluži bilo koji liker tog tipa – lešnik, čokolada, karamela…)
Jednog subotnjeg jutra sam sa familijom otišao do Padinske skele gde se nalazi mali areodrom i iskočio iz aviona, sa padobranom naravno. Prvo sam samo hteo familiju da dovedem nsa aerodorm, bez da im kažem šta ćemo tamo, ali sam odustao od toga. Drugari su prikupili neku kintu za moj rođendan i naprasno mi palo na pamet da bih mogao da dodam koliko još treba i priuštim sebi poklon za pamćenje. Zezao sam se, sa gore spomenutim drugarima, još prošle godine (kada sam skakao bandži prvi put u životu, A želeo sam to da uradim 20 godina, snimak je OVDE), da je sledeća stvar padobran. Neverovatan osećaj, i zapravo, najveća frka mi je bila dok smo leteli avionom sa otvorenim vratima. Tu sam za svakakvo ćaskanje na tu temu.

Prikupio sam i ostatak papira, koji su mi potrebni za juniorov upis u ovdašnju školu. On je i dalje uzbuđen oko cele ideje. Nadam se da će zadržati taj stav. Znam da mu sigurno nije lako, i da ga iako se pravi hrabar, stotien misli opseda. Mada svi kažu da se klinci najlakše privikavaju na nove sredine. Mi, matorci, smo problem…
Neobičan je osećaj doći u grad, koji poslednjih dvadeset pet godina nisam napuštao na dužće od dvadesetak dana. Sve je isto, a opet nije.
Kada su prošle te dve nedelje, treba krenuti nazada. Da vam kažem, odlazak kroz vrata mi je ovog puta mnogo teže pao, nego pre tri meseca. Tada je moglo da se desi da da se vratim za dve nedelje, a sad je izvesnije da će ostanak biti duži. Sa jedne strane je, naravno, dobro da se stvari odvijaju pozitivno, sa druge…Naravno da uvek imam gde da se vratim, ali eto… To su, verovatno,  muke svih imigranata. Odlazak od poznatog nikad nije dovoljno lak i prijatan.
Stigao sam na aerodrom dobrih dva sata ranije. Iznenađujuće brzo sam prošao sve kontrole. Malo sam zagledao šta bih možda mogao da pazarim u bescarinskoj zoni. Kada sam video teglu ajvara za jedanaest evrija, smračilo mi se pred očima. I na kraju sam pazario jedan viskić Jameson. Em sam ušparao dobrih dvadesetak evrija (mogao sam taman da kupim spomenutu teglu, mada nisam, jer imam svoje omijene ajvarske marke, a na kraju krajeva, šta mi teško da napravim lično moj ajvar?), em sam učinio dobro delo, vraćajući ga u zemlju porekla.
Posle brza dva sata, bio sam u Parizu već u podne i let za Dablin me čekao tek u 10 uveče.  Ogromantan aerodrom, gde je čak vozić morao da me odveze do sledećeg terminala. Treba nekako skratiti te sate. Šta mi teško da sedim, slušam muziku, dremkam, kucakm po nešto? Primetio sam da na erodromu ima onih pravih, iskusnih putnika, koji su se šetkali u kućnim papučama. Eto, znaju pametni ljudi, a ne kao ja, koji sam samo mogao da se izujem i tako održavam relaksaciju. I tako je tamo itison, ne bi ga stavljali da nisu želeli da se ljudi raskomote?
Posebno su me dojmile konzole sa igrama, što bi Ameri rekli arkade – PacMan, Street fighter, Donkey Kong, Froger… Vidim da priđu klinci, odigraju malu i odustanu. Da li im smetaju džojstici ili šta je.. Zato je bilo dovoljno mojih ispisnika, kojima je cela ta priča bila čisto oduševljenje. Bio je i Soni 4, ali to ma već manje zanima. Ah, da, igranje je za dž. Čak sam prisustvao i i nekoj žučnoj svađi, vidim da su ljudi snimali sa svih strana. Ali, avaj, od franuskog znam deset reči, pa nisam mogao da otpratim radnju. Učite strane jezike, nikad ne znate kad mogu da zatrebaju. Ima i onaj šumski vic na tu temu
Polazak za Dablin je kasnio samo dvadesetak minuta, tako da sam oko 23h(po irakom vremenu) bio ponovo na Smaragdom ostrvu. Naravno, razlika u temperaturi je bila dobrih 15 stepeni u odnosu na kontinent. Pošto sam imao rezervisanu kartu za jutranji voz za moje malo mesto, bilo mi besmisleno da jurim hostele za tih nekoliko sati, te sam odabrao najudobniju drvenu klupicu i  uz povremene prekide, odspavao do jutra.
Šta se dalje dešavalo, saznaćete u ponedeljak.

 

Ako ste propustili neki članak, imate ih ovde. Takođe, tu je i FB strana sa dnevnim objavama i interesantnostima.
Pozdravlja vas vaš Nešo/Shoney/Marid O’Shaughnerry/Joaquim/Paddy

6 thoughts on “Balkanac osvaja Irsku, 15. i 16. nedelja, godišnji

  1. Одушевљена сам рођенданским поклоном, и да знаш да ме је подсетио да и сама сањам о скоку с падобраном – а сад коначно могу себи и да га приуштим. Можда чак врло ускоро!!! Свака част, ово вреди сваке паре, само бих рекла да је једини проблем – што не траје дуже!!!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Exit mobile version