Balkanac osvaja Irsku 14. nedelja 18. 7. – 24. 7. 2022.

Tačno je prošlo prvo tromesečje od mog sletanja na Smaragdno ostrvo. A kako je prošlo, znate i sami, ako pratite ove zapise. Dobro, osim onih tajnih detalja koji nisu za svačije uši i koje krijem od svih…
U slučaju da među vama ima onih koji žele da mi se pridruže na radnom mestu, da vas obavestim da smo imali kolektivni sastanak. Preneli su nam šefovi da su nam brojevi dobri i da smo proizveli i više nego što je bilo planirano do ovog trenutka.  Uraaa, za radni narod. Započinjemo proizvodnju nekih novih proizvoda, obustavljamo  pravljenje nekih starih. Naravno, opet smo pohvaljeni za zalageanje i doprinos.  Dobili smo javno kolektivno tapšanje po ramenu. Dobro, nije da to nisam dobijao i u Beogradu na radnom mestu. Imam pune kutije tih tapšova, ako nekome trebaju, ustupiću ih vrlo povoljno. Malo me atmosfera podsetila na onaj naš nekdašnji samoupravni sistem, fabrike radnicima, gde se kao radnici obaveštavaju kako preduzeće stoji, pa se nešto glasa i tome slično.
Dočekali smo nekako i četvrtak, poslednji radni dan pred godišnji. Pošto smo u glavama bili raspušteni kao deca kad znaju da će raspust, dobro smo postigli i delimične norme. Da ne kažem da smo, bar u mom sektoru, imali onoliko otpada i loše urađenih proizvoda…
A taj poslednji četvrtak sam čak i kasnio na posao, pet minuta, ali opet… Nije mi manir da kasnim, ali imao sam intervju za okružne novine, pa je vreme iskliznulo. A? A? A? Šta kažete? Pitali me na poslu – kako to, jesam li poznat? Rekoh, onako, malo. Glupo mi da kažem da sam ekscentrični pisac milioner, koji je u fabrici, i u irskoj, samo da bi istraživao za nove knjige. Jedan mladi novinar je naišao na moj oglas na lokalnoj FB stanici u kome tražim stan, pa je hteo da napiše članak o stanju sa nekretninama u okrugu. Stanje je očaj, ukratko. Naravno, od te priče, prešli smo i na druge aspekte mog života, pisanje, knjige i slično. Izmenili smo neke zanimljive ideje. Videćemo šta će se još dešavati sa tim. A kad se pojavi članak, bićete obavešteni.  A kad smo kod stanova i dalje je stanje nepromenjeno.  Ništa se ne nudi, koga god sretnem, pitam da li su čuli da se nešto iznajmljuje. Postoje indicije da se nešto pozitivno dešava po tom pitanju, ali to ću znati za dve nedelje kad se vratim u zemlju Leprikona. Bićete obavešteni i o tome.
Probao sam i irski doručak. Ovi koji se malo više razumeju, rekli su mi da je to manje-više i engleski doručak – jaje na oko, kobasice, pržena slanina, krompir, beli i crni puding (zapravo, to najviše podseća na domaće krvavice) i tost hleb sa puterom. Poništio sam se kao taksena marka, posle toga sam samo mogao na istovar brodova. Nisam bio gladan do sledećeg dana.
Nastavljamo dalje sa albumom – zanimljivi likovi iz Castlerea, da ne kažem u Kaslrii (malo im je duže i prilikom izgovora).
Pošto se nisam šišao tri meseca, krajnje je vreme da se uljudim i da pokušam da izvedem da ličim na čoveka. Otišao sam u berbernicu, koju sam vam spominjao nedavno. Lik je išaran kao zabavnik, nema mesta gde nam neku šaru, od lica preko ruku. I odmah pomislite da je neki robija tip. Kad ono, čovek je sjajan, nije krimos, jednostavno voli mastilo u koži. Došao je iz Dablina i silno mu prija mala sredina. Skroz zanimljiv.  A lokal je uređen potpuni starinski, da ne kažem – muški. Na zidu je i Peleov potpisani dres. Činjenica je  da sam apsolutno tupav za sportove, ali čak i ja znam ko je Pele. Povrh svega, cena je niža nego što sam očekivao, 15 evrija. To je i dalje najviša cifra koju sam ikad dao za šišanje, ali dobro.
A onda, je došao još jedan lik, takođe sav istetoviran. Ispostavilo se da otvara tatu studio ovde, a doselio se iz Engleske. I kaže kako su ovde ljudi fenomenalni, za razliku o nadrndanih Britanaca.  I naravno da je to bio okidač i tek su onda počeli ludi razgovori. Ispostaviće se da ima sina koji je generacija mog juniora. Neverovatna ekipa i druženje.
Petak jutro, spavao sam svega sat vremena – Dok sam došao iz večernje smene, dok sam malo posedeo sa domaćinima, i prošlo je dva iza ponoći. Pa kao da li da spavam, da li da gledam neki film? Na kraju sam legao oko trojke i ustao u pet. Doklackao se vozom, onim lepim savremenim (za svega 13 evrija jer sam kupio kartu preko neta još prošle nedelje), do Dablina oko pola devet. Bo sam zabrinut da li ću uspeti da stignem na let u 11. Ali se ispostavilo da sam kotnrolne punktove prošao za deset minuta, još je i let bio odložen, tako da smo krenuli tek oko 12. Dok sam čekajući let švrćkao aerodromom, naiđoh na zid ispunjen motivacionim porukama, slikao sam one koje su meni bile najinteresantnije.
Sa jedne strane, bilo mi je malo žao što putujem, jer će u sledećoj nedelji početi Festival ruža. I to je jedan od najzabavnijih perioda u mom  malom mestu – izbor za mis, bioskop na otvorenom, vašar. koncert, radionice, razna hrana, svašta nešto. Opet, sa druge strane, nestrpljivo čekam  da vidim drage ljude iz Belog grada.
Iz Amsterdama imam let u 20:30 za Beograd. Mogla bi neka kompanija da uvede makar jedan direktan let Beograd – Dablin. Elem, pošto sam seo pored nekog ulaza za osoblje, prolazile su pored mene silne stjuardese. I nekad su skoro sve bile kao top modeli, sad više nije tako, ima ih u svim bojama, oblicima i veličinama. Čak nisu ni sve visoke, mislio sam da je bar to obavezno, da bi mogle da dohvate one ormariće za prtljag. Lepo je znati da se svet menja, nekad i na bolje. Promene nisu uvek dobre, ali ova jeste. Najsmešnija stvar je da sve vreme gledam u lap top, dok kucam ovog Balkanca. I kontam da imam dovoljno vremena. I tek sam posle pet sati sedenja ukapirao da komp nije prabacio vreme, jer nije na netu i da bih još ’ladno propustio let za Beograd. Naravno i da je taj let kasnio, tako da smo krenuli tek u 21:40.
U grad na obalama dveju reka ispod avale sam stigao oko ponoći, a zbog ogromne gužve, pasoška kontrola je trajala dobih četrdeset minuta. Dočekao sam visoke temperature sa velikom radošću.Dok sam čekao u redu, gledao sam oko sebe oznojene polugole ljude, dok je meni bilo jedva  blago toplo u duksu i kožnoj jakni. Nije mi jasno što su me svi odmeravali
Događaje iz Beograda vam neću opisivati, možete pretpostaviti šta će se tu sve dešavati (red kućnog sređivanja i majstorisanja, red druženja i cirkanja). Zapravo, dok vi čitate ovaj tekst, verovatno sedim u nekom od gradskih kafića, pijuckam piće i ćaskam sa društvom.
Ali ne brinite, čim se vratim u Irsku, Balkanac će opet biti u svom ritmu…
Ako ste propustili neki članak, imate ih ovde. Takođe, tu je i FB strana sa dnevnim objavama i interesantnostima.
Pozdravlja vas vaš Nešo/Shoney/Marid O’Shaughnerry/Joaquim/Paddy

2 thoughts on “Balkanac osvaja Irsku 14. nedelja 18. 7. – 24. 7. 2022.

Оставите одговор на Shonery Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Exit mobile version