Balkanac osvaja Irsku, 11. nedelja 27.6. – 3.7.

Već ste navikli da ponedeljkom izlazi nova stranica dnevnika, što bi rekao Parni valjak. Dobar bend je to bio… Nezgodno je sa tim nekim bendovima i ljudima, koji su uz nas praktično ceo naš život, a onda samo čujemo da su umrli. Odmah se čovek zapita i o ličnoj konačnosti… Srećom, pa nikad neću pročitati vest – Umro je Kit Ričards.

 

Ponovo sam imao priliku da se susretnem sa neobičnim domaćim običajima. Bio sam u kopirnici da odštampam avio rezervacije, jer nakon onoliko muka oko rezervacije, ko će verovati više internetu. Da imam lepo papir u ruci, za svaki slučaj.
U nekom trenutku smo primetili da se nešto dešava na ulici, te smo izašli napolje. Ispostavilo se da je nailazila pogrebna povorka. Ovde, u Castlerea, je izgleda uobičajeno da u tom trenutku ljudi izađu ispred svojih radnji i čak i da isključe svetlo u istima. Isto važi i za prolaznike, kao i za automobile. Dobro, slično se dešava i u Pomoravlju, u selu moje babe ljudi ispoštuju pogrebne povorke, jedino što ne isključuju svetlo u prodavnicama.
Cenim da po većim mestima takva dešavanja nisu uobičajena. U svakom slučaju, lep je običaj.
U firmi je sve uobičajeno, radimo nekad pod većim, nekad pod manjim pritiskom. Cenim da nam nedostaje i ljudstva. Malo je falilo da dobijem radnu subotu, ali je nadzornica zaključila da je bolje da dva dana radim duže. Još bolje.
Upoznah ovde i nekoliko bračnih parova, koji rade u kontra smenama, pošto imaju sitnu nejač, pa im je tako najzgodnije za čuvanje istih. Nije ni to lako. Za sad znam samo jedan par koji radi u istoj smeni, oboje u noćnoj.
Mislim da sam vam spominjao da imamo skenere za očitavanje lica uz pomoć kojih se prijavljujemo na posao i odjavljujemo sa istog? Fora je da me prvo cele prve nedelje sistem nije prihvatao, a sad  me usnimi samo ako nakrivim glavu. Svi ostali normalno stanu i sistem ih prepozna, samo ja moram da krivim glavu levo desno. Neka zavera je u pitanju, druge nema.
Inače, imamo i aparat sa slatkišima i jedan u kome je samo Koka kola. E sad, primetih da kolege ne uzimaju istu, pa sam pomislio da možda ne vole. Meni je u glavi da je Amerika rokenrol i Koca. A pošto je moja firma u američkom vlasništvu, kontam da je i Koca iz aparata džabana. Ispotavilo se da je flaša od 0,5l – 1,80 evrija (u Lidlu je 1,50). Nije to sad ne znam kolika razlika, ali izgleda da ljudi možda stvarno ne vole Kocu? Možda, daleko bilo, preferiraju Pepsi? Lično volim Kocu i nekad sam pio pa satirao, sad osetno manje. Kad se samo setim staklene flaše od jednog litra. Video sam ih pre par godina u Rumuniji, baš sam se raznežio. Ali nema šanse da bih principijelno dao 1,80 za 0,5l. Na stranu što je u prodavnici 6l za 6 evrija. Davnih godina kad sam prvi put probao da postanem gastos i otišao u Atinu 2004. (o ovome mogu da vam pišem drugi put, ako budete imali želje da čitate), uprkos vrućini nije bilo šanse da tada platim kocu evro(čini mi se). Znam da je tada u Srbiji bila makar dvostruko, ako ne i više jeftinija. Da, znam, postoje neke stvari oko kojih sam užasna stipsa.
U blizini preduzeća je i lokalni bazen, otvorenog tipa sa novopostavljenim toboganom. Idem tako na posao, vreme tipično irsko letnje, oko 16 stepeni, rominja kišica, kad začujem deca ciče i vrište na bazenu. Ništa im ne smeta. Navodno bazen ima grejače, ali nema šanse da bi me navukli da uđem u vodu. U bazene ne ulazim ispod letnjih 30 stepeni, a pogotovo ne ako su potencijalno ispunjeni ogromnim brojem ljudi.
Izgleda i da domaći bendovi polako shvataju da u Irskoj ima sve više ljudi sa Balkana. Bila je neka priča da bi dolazilo Prljavo kazalište, a sad načuh nešto i za Dubiozu. Navodno dolaze za Doček 2023. u Dablin. Slušao sam oba benda u nekoliko navrata, tako da čekam neki drugi bend koji bih voelo da čujem uživo. Mada će pre toga , nadam se, iskočiti i neki od ovih domaćih bendova. Baš u periodu kada sam na godišnjem, ovde će se održavati Festival ruža, na kome će pored pretećeg programa, verovatno biti i neke dobre svirke. Pre par godina je bio Guns ‘N’ Roses tribute band.
Pre nekoliko dana sam se sreo sa prijateljima, koje su ovde već nekoliko godina. Sjajni ljudi, bili su mi od velike pomoći i pre nego što sam došao, a posebno kad sam se iskrcao u Irsku. I hajde da odemo negde na kafu, jer je 15h, baš nema smisla da se odajemo alkoholu tako rano, a treba i na posao da idem,  Pri tome je bilo važno da u tom mestu može i da se zapali. I odemo u moj omiljeni pab, jer znam da imaju i dvorište. Kad nas tamo sačeka žurka. Maturanti, skockani, sređeni, odela, haljine. Meni je bilo čudnjikavo što se sve odvija u sred dana. Objašenjeno mi je da to nije ništa neobično i da se čak i svadbe i slične proslave u Irskoj odrade ranije i već sat, dva iza ponoći bude sve uveliko gotovo.
Kad smo kod maturanata, sin jedinac koji je imao malu maturu, je relativno zadovoljan rezultatima, ali se sad ispostavio novi problem – koju bi školu upisao. Naravno, plan je da dođe ovde, ali opet, ne može ni samo na to da se osloni. Može da se do tada izdešava sve i svašta. Stoga smo održavali porodične vajber konferencije da bar eliminiše ono što sigurno ne želi. Videćemo do kraja nedelje šta je odlučio.
Kad smo kod škole, evo još jedne povezane teme. Spomenuo sam prošle nedelje da idem da popričam sa lekarkom opšte prakse oko medicinskih tehnikalija, pre svega vezanih za juniora, u smislu da li treba neki spisak primljenih vakcina i slično. I sve se mi lepo ispričamo, kao najrođeniji. Kad sam završio, odem lepo do recepcije da se raspitam za neku medicinsku karticu uz koju se dobija popust na određene usluge. Kad kaže mi sestra – 60 evrija. Pomislio sam da nisam dobro čuo, da je možda 6, 16 neka participacija. Ona kaže – Ne, gospodine, 60, šest i nula.
Platih, šta ću, a duša me zabolela. Realno, da sam znao da će mi uzeti tu kintu, davio bih doktorku dok me ne izbaci. Prvih pola sata, sat nisam mogao uopšte da se opasuljim što mi uzeše tolike pare ni za šta. Posle kad sam malo razmislio, našao sam neku logiku.
Prvo, sigurno niko neće dolaziti kod lekara da ćaska i da ubija vreme. A drugo, jasno pokazuje vrednovanje nečijeg rada. Moja trenutna satnica, za NKV lice koje radi u fabrici, je oko 13 evrija, muški frizer naplaćuje 20, 30 evrija svoj rad, lekar 60. Druge usluge ne znam kako se kreću, nisam se još uvek raspitivao. Ali eto, ako radiš na sebi, bez obzira da li si pekar, lekar, kolar, stolar, imaćeš bolja primanja nego ako ne ulažeš u sebe. Dobro, ima i ovde faktora sreće i nekome se zalome loše karte, bez obzira na obrazovanje, ali to je već drugi padež.
Inače, ovde sam 30.6. dočekao i 43.rođendan.  Hvala na čestitkama, darove u obliku predmeta ili feničanskih paketa primam svakog dana. Šalu na stranu, moram da priznam da sam bio u popriličnom emotivnom rastrojstvu. Ovo je prvi put ikad da mi je rođendan, a da nemam nikog svog sa kim bih mogao na piće. Sutradan mi se psiho stanje već polako popravljalo, ali dan rođendana je bio baš nezgodan. Znao sam, naravno, da će nailaziti i ovakvi trenuci, samo sam bio malo zatečen.
Kad smo kod rođendana, odlučio sam da se častim u subotu i da samog sebe odvedem u bioskop u susedni Roscommon. Ispostavilo se su neki radovi na pruzi baš u mom mestu. Šta sad, zapitao sam se. em neću stići u bioskop, em sam već platio karte. Međutim, izlazi otpravnik vozova i kaže: „Znate, radovi su, ali ne brinite. Sve i dalje ide po voznom redu, samo što će doći autobus i odvesti vas. Isto tako ćete se i vratiti.“ Tako je i bilo. Namestilo se da su stigla dva autobusa, koji menjaju dva voza. Otpravnik je ispratio da svako uđe u odgovarajući autobus. Bio sam stvarno prijatno iznenađen organizacijom. Ako su se Irci ovako doveli u red, kako li je tek po Nemačkama i još gore na severu?
Gledao sam Elvisa. Dobar film, snimljen iz ugla njegovog menadžera, čuvenog Pukovnika, glumi ga odlični Tom Henks. Zapravo, cela priča o Kralju je bekrajno tužna. On je bio prva rokenrol zvezda i defintivno, nije znao kako da se postavi u celoj priči. Lako je bilo Bubama i svima koji su došli posle, imali su njega kao uzor. Čitao sam i neke biografije njegove i uživao u istima.
Roscommon je lepa varoš, da imam nekoliko meseci na raspolaganju, potražio bih tamo neki relativno pritojan posao i stan. Ali dobro, biće prilike. Taman je dovoljno životno, a opet nije neko ludilo i haos. Primetih da postoji i hipodrom. Natrčao sam na knjižaru i sasvim razumljivo, pogubio se kao malo dete. Video sam serijale koje samo počeo da čitam, npr. Kosku Šmeka (spomenuh OVDE), gde sam čitao samo prve 3 knjige, a ima ih 15.
Malo je falilo da kupim komplet Harija Potera za 55 evrija. Ali sam se nekako kontrolisao. Polako, ima vremena za knjige, prvo da se nađe stan.
Znate da sam pre odlaska u Irsku proveo skoro dve godine kao knjižar? E, kad sam video da su Tolkina, Sandersona, Herberta samo gurnuli u odeljak -fikcija, i pomešali sa drugim romanima (koji nisu fantastičarske tematike), morao sam da slikam i da pošaljem mojim knjižarima. Osećam da je većini bio neophodan šećer i voda.
Zanimljivo je da su 27% stanovnika Poljaci, koji su prvo radili u nekoj gradskoj klanici, pa se odatle raširili na sve strane. Znate da sam pričao kako ću u Irskoj sigurno raditi u nekoj fabrici zaleđene ribe? Eto, nema zaleđene ribe, ali postoji piličarska klanica, a isto tako i juneća, pa eto. Što se kaže, ima posla ko hoće da radi, Dobro, bilo je posla i na piramidama, ali to je već druga stvar. Evo, čak i crkva regrutuje nove ljude.
Pričam sa prodavcem u nekoj prodavnici tehnike i kaže da sam prva osoba iz Srbije koju je sreo u kraju, a možda i inače. Dao sam sve od sebe da predstavim naciju na pravi način. Ako me se sete kao vanrednog ambasadora, sete, ako ne, to je bila moja dužnost.

 

Pošto je bila subota, onda sam uobičajeno otišao u moj pab na svirku. Tamo me dočekao DJ sa latopom, čiji muzički izbor i nije bio suvišr hrđav. Ali je zato sve bilo puno već spomenutih maturanata, koji su izgleda odlučili da rastegnu slavlje na nekoliko dana. Klinci su naravno, „izdominirali“ lokalom. Blažena i bezbrižna mladosti. Klinci su, kao što sam već sigurno rekao više puta, jedina prava nada čovečanstva. Mogla je da se primeti već uobičajena podela na popularne i manje popularne. Takđe, devojke izgledaju kao da imaju 25 i više godina. Savet za one koji nisu sigurni oko godišta devojaka – pogledajte kako izgledaju momci u društvu. Ako se čini da su bebe, onda su i vrlo izvesno devojke zapravo devojčice.
Stičem blagi dojam, da ovde ima poprlično mladih majki. Ne znam samo da li je do male sredine ili je to nacionalna stvar. Ono, kondomi i zaštita druge vrste su za slabiće, a one invenzivnije mere, iako dozvoljene od strane države, verovatno nisu baš prihvaćene u porodicama, pogotovo tamo gde je jači religijski uticaj.
Toliko od mene za ovaj put, vreme je da se spremam za nove pobede. Čitamo se i dalje…
Ako ste propustili neki članak, imate ih ovde. Takođe, tu je i FB strana sa dnevnim objavama i interesantnostima.
Pozdravlja vas vaš Nešo/Shoney/Marid O’Shaughnerry/Joaquim/Paddy

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *