Spasavanje Deda Mraza

Priča koja je nastala na inicijativu Ljubitelja fantastike Kostolac. Oni su napisali početak, koji možete da pročitate ispod, a onda je bio naš zadatak da nastavimo dalje. Od pristiglih, izabrali su moj završetak, kao i onaj koji je napisao Zoran Petrović.
Najlepše od svega je što su ovi divni ljudi posetili Dom za decu i lica ometenu u razvoju u Stamnici i ulepšali im dan bajkama i druženjem. Bravo za njih.
Dakle zadatak je bio sledeći:
Dok sam se spremao za doček Nove godine, čuo sam kucanje na vratima. Moje društvo je dogovorilo proslavu u jednoj kafani, malo izvan grada, ali, kada sam pogledao na sat, video sam da je još uvek rano da dođu po mene. Obično znaju da zakasne, ali nikada da porane. Krenuo sam polako ka vratima, kada se lupanje još više pojačalo. Kao da me neko požurivao da što ih pre otvorim.
Uplašio sam se da nije nešto hitno i požurio. Isprva, kada sam otvorio vrata, nisam nikoga video. A onda sam spustio pogled i nisam mogao da verujem koga vidim. U visini mojih kolena, mali Vilenjak u zelenom odelu, sa šiljatom kapicom na glavi, stajao je ispred i cupkao u mestu.
Ne stigoh ništa da mu kažem, jer je on već ušao i počeo da priča neke stvari, uspaničeno, nepovezano, ali sam shvatio da je govorio o nekoj strašnoj tragediji što se sprema, da je neko napao kuću Deda Mraza i da mu je potrebna moja pomoć.
U neverici šta mi se dešava, da li sam budan ili pak sanjam, rekao sam mu da sedne i da se smiri. Nisam mogao da skapiram da li je istina ovo što mi se dešava. Ipak je Deda Mraz lik iz priča za decu, a ja nisam više dete. Bajka je jedno, stvarnost je nešto sasvim drugo. A eto, sada, ispred sebe gledam malog Vilenjaka kako me moli za pomoć. I to da pomognem Deda Mrazu.
Rekao sam mu da sedne i da mi sve lepo objasni. Ispričao mi je, sada malo smirenije, šta se to dogodilo. Njegova družina vilenjaka (elfova) i on, vilenjak po imenu Raša, spremali su poklone za decu širom sveta – čitali dečije spiskove želja, raspoređivali igračke i slatkiše, vezivali mašnice na poklone – da bi ih Deda Mraz odneo deci, kao i svake godine. Iznenada, svetlosna bomba je eksplodirala u sobi, uletevši kroz dimnjak i sve prisutne zaslepila i zaledila u mestu. Odmah zatim, uletela je zla veštica, Drnara, njihova stara poznanica, nekadašnja čak i prijateljica, sa kojom su pre dosta vekova prekinuli saradnju, zbog sukoba mišljenja, njenog sebičluka i sve izraženije zlobe. Zbog toga ona već vekovima priželjkuje da im se osveti i uništi novogodišnji duh, ali joj to do sada nije uspevalo. Nije imala dovoljno snage. Međutim, kako se poslednjih godina, zbog raznoraznih razloga, zla energija nakupila u svetu, ojačala je i ona sama. Zlo se zlim hrani.
Veštica je na brzinu, zbog faktora iznenađenja, onesposobila i Deda Mraza i vilenjake i pomoćnike. Sve osim njega, koji je nekoliko minuta pre toga izašao iz sobe, da donese Mrazu njegove čizme iz ostave. Bio je u šoku i nemoćan da bilo šta učini, kada je veštica njegove drugare i Deda Mraza, napakovala u Mrazov kvantni džak za poklone i odnela nekud, neznano kuda.
Tako je završio svoju priču meni, mali vilenjak, jecajući, ne znajući kome da se obrati drugom, osim meni. A reče, za mene zna još kada sam bio malo dete i kada je pročitao jedno moje pismo koje ga je oduševilo i u kome sam ja napisao da, umesto da tražim poklon od Deda Mraza, ja sam njima nudio svoju pomoć, ako im je potrebna u deljenju deci paketića ili šta god drugo da im je potrebno. Eto, ja se toga i ne sećam, davno to beše, ali mali vilenjak je zapamtio i došao da se pozove na to što sam ja ponudio. Oduvek sam imao dug jezik, koji me je više puta uvaljivao u gluposti.
Ne znajući ni sam da li je to što mi se dešava san ili java, razmislio sam i odlučio da pomognem malom Vilenjaku. Za svaki slučaj, ipak je u pitanju velika stvar. A i ja sam oduvek voleo priče o Deda Mrazu. Potajno sam se i nadao da on ipak postoji negde. U nekoj dimenziji, ako ne u našoj.
Mali vilenjak mi se zahvalio i zamolio me, zbog hitnosti situacije, da krenemo što pre. Obukao sam se dobro, ali komotno, obuo sam svoje vojničke čizme, poneo nož, bokser,  biber sprej, beli luk, svetu vodicu – sve razmišljam, možda zatreba. I gvozdeni prsten i srebrno lanče. Ne znam, čuo svašta nešto, možda nešto od toga i upali u borbi. A osetio sam da se tako nešto sprema. Vilenjak se samo nasmešio kada me je video i rekao je: „Dobro je, ideš spreman. Sve to može da pomogne, ali u ovom slučaju, najvažnije je to što imaš dobro srce i čistu dušu.“
Izašli smo ispred kuće u dvorište. Sneg je baš napadao i sve oko nas se belilo u svoj svojoj lepoti. Zimska idila. Upitao sam ga: „Kuda sada?“ Mali vilenjak mi je pokazao prstom ka nebu. Zinuo sam od iznenađenja. Iznad krova, u vazduhu su lebdele sanke, u koje su bili upregnuti irvasi. Tačnije, šest irvasa, koji su se nestrpljivo propinjali u vazduhu i tiho rzali. Vilenjak je pucnuo prstima i irvasi su doleteli do njega. Uskočio je u sanke i rekao: „Upadaj, krećemo! Nemamo puno vremena. Moramo da spasimo Deda Mraza. Uskoro će Nova godina!“
Ušao sam polako u sanke i ušuškao se u mekana vunena ćebad, kojima su sanke bile pokrivene. I dalje sam se štipao, ne bih li se probudio, u slučaju da sanjam. „Drži se dobro, reče vilenjak – Polećemo!“
***********************
Priču napisali Miljan Đurđević i Renata Minić
A sada sledi ono što je napisao GLODUR (glavni i odgovorni urednik 🙂 ) ove stranice na kojoj ste…
I dalje nisam mogao da poverujem da postoji Deda Mraz i da letim njegovim sankama. Povratio me hladni vetar, koji mi je fijukao oko ušiju. Pažljivije sam se zagledao u vilenjaka Rašu.
„Hajde mi sad opet lepo objasni  šta ta veštica Dara-mara…“
„Drnara“, ispravio me vilenjak.
„Drnara“, nastavio sam – planira da uradi sa Deda Mrazom? I kako je uopšte uspela da ga zarobi? Zar on nema neke magične moći?“
„Ako on ne podeli paketiće, milioni dece će biti razočarani i tužni“, odgovorio je Raša. „A to će dovesti do užasnog poremećaja ravnoteže i pitanje je da li će se Dobro u svetu ikada oporaviti. Tako je i uspela da ga uhvati. Kao što sam ti već rekao, oslabile su mu moći.“ Pokazao mi je i mali brojčanik sa kazaljkom, koji se nalazio na upravljačkom delu sanki.
„Vidiš kako je strelica pala na dole i pokazuje na minimum? To je zato što nema dovoljno dece, koja veruju“, tužno je rekao sa suzama u očima.
„Hm, baš nezgodno“, promrmljao sam. Razmišljao sam nekoliko minuta, a onda mi je sinulo.
„Imam plan“, povikao sam oduševljeno.
Vilenjak je obrisao oči rukavom i pogledao me sa nadom.
„Imaš li Dedin rezervni kostim?“, pitao sam.
„Naravno“, odvratio je Raša. „Uvek nosimo dodatni, ako se Deda isfleka prilikom provlačenja kroz odžake i slična uska mesta.“
Brzo sam se presvukao u odelo Deda Mraza.
„Još mi samo brada nedostaje“, rekao sam zabrinuto.
„Evo i brade“, rekao je Raša vilenjak. „Jedne godine je Deda Mraz navukao strašan grip, nije mogao da ustane iz kreveta, pa ga je menjala Baka Mraz. Od tada, uvek imamo i rezervnu bradu u sankama.“
„Odlično, sad dovoljno ličim na Dedu Mraza. Hajde da spasimo pravog Deku. Slušaj plan.“
Ideja je bila sledeća  –  da bi što više dece verovalo u Deda Mraza, treba da ga vidi što više dece, a i odraslih. Zato smo pokrenuli vremensko-prostorni pogon na sankama i brzo i nezaboravno obilaženje planete Zemlje  je započelo.
Pojavili smo se u sred Beograda, Pariza, Njujorka, Pekinga, kao i mnogih drugih gradova. Sanke bi lebdele iznad nekog dobro osvetljenog trga, ja bih vikao „Ho, ho, ho“, Raša bi upravljao Irvasima i mahao. Zadržali bi se taman toliko da nas ljudi primete i počnu da slikaju.
U međuvremenu sam pokrenuo i akciju na društvenim mrežama – na Fejsbuku, Tviteru, Instagramu. Napravio sam stranicu – Spasimo Deda Mraza. Kao novinaru, poznato mi je kako da iskoristim društvene mreže prilikom širenja vesti i privlačenja pažnje.
Nije prošlo ni sat vremena od početka Rašine i moje akcije, kada sam primetio da nam se približava veštica na metli.
Znao sam da će se pojaviti pre ili kasnije. Morala je da proveri da li sam ja možda pravi Deda Mraz i da možda nije kidnapovala pogrešnu osobu.
Veštica je kružila oko nas, streljajući nas oštrim pogledom. Sve vreme sam držao uključeno kameru, koja je ceo događaj prenosila uživo na Jutjubu.
„Ko si ti?“, zavrištala je na mene.
„Kako ko? Valjda ti je jasno, pa Deda Mraz“, povikao sam i bacio beli luk na nju.
Nasmejala se kreštavo.
„Ha, budalo jedna, misiliš da možeš da me zaustaviš belim lukom? Nisam ja vampir.“
Zaletela se metlom pravo ka nama. Srećom, Raša je uspeo da pomeri sanke i izbegli smo sudar. Bacio sam pogled na merač verovanja u Deda Mraza. Kazaljka se podizala i već je prešla pola. Znao sam da moram da odugovlačim još malo.
„Veštice jedna, nadžak-babo, smaračice, nećeš uspeti da nas sprečiš. Deda Mraz će i ove godine podeliti deci poklone!“
„Nikada!“, zavrištala je krezubim ustima.
Ponovo je usmerila metlu ka nama. Ovog puta je uspela da se uhvati za sanke, a drugom rukom je uperila svoj čarobni štapić ka meni. Brzo sam iz džepa izvadio peper-sprej i poprskao vešticu po licu.
Zaurlala je od besa. Pustila je sanke. Suze su joj lile niz lice. Na sve strane je ispaljivala čini iz svog čarobnog štapića. Srećom, Raša je odlično upravljao sankama i leteo oko veštice, pa  nas ni jedna čin nije pogodila. Ali znao sam da nećemo moći još dugo da izbegavamo njene zrake.
A onda, dogodilo se nekoliko stvari istovremeno. Kazaljka merača verovanja u Deda Mraza se popela na maksimum. Moj kostim i brada su nestali. Blještava svetlost nas je okružila, začuo se prasak i pored mene, na sankama, stajao je pravi Deda Mraz, a pored njega je bio i kvantni magični džak. Oči ispod gustih belih obrva su mu gorele od ljutnje.
„Sram te bilo, Drnaro“, zagrmeo je glas Deda Mraza. „Htela si da mnogoj deci upropastiš detinjstvo! Nisi uspela!“  Mahnuo je rukom ka veštici i iz Deda Mrazovog džaka su izletele trake za umotavanje, koje su se obmotale oko zloće i uz glasno plop, uvukle Drnaru  u džak.
Deda Mraz se krenuo ka meni. Pogled mu nije biše bio besan, već pun nežnosti.
„Hvala ti, Pero, a i tebi, Rašo“, okrenuo se ka vilenjaku. „Da nije bilo vas, ovo bi bio tužan dan.“
Raša i ja smo se nelagodno promeškoljili, a mene je oblilo crvenilo. Uvek mi je bilo malo neprijatno kada bi me hvalili.
„Samo smo uradili ono što bi i svako drugi“, promucao sam.
„Uradili ste i mnogo više i hvala vam na tome“, nasmejao se Deda Mraz.
„Šta će biti sa vešticom?“, upitao sam.
„Ništa. Oduzeću joj čarobni štapić, pa neće imati moći. A ako se nekad popravi, dobiće štapić nazad“, odvratio je Deda Mraz. „E sad, Raša i ja moramo da razdelimo paketiće, već kasnimo.  Pre nego što krenemo, želim da ti dam poklon. Kaži, Pero, šta želiš.“
„Ne treba ništa. Možda samo jedan mali intervju?“, upitao sam.
„Dogovoreno“, odvratio je Deda Mraz smejući se. „Čućemo se čim mi prođe ova gužva sa poklonima. Evo ti ipak nešto, što će ti se, čini mi se, svideti.“, rekao je dok mi je pružao poklon veličine kutije za cipele. Pucnuo je prstima i ja sam se našao u svom stanu. Razmotao sam poklon i u kutiji video moje omiljene igračke sa kojima sam se stalno igrao kad sam bio mali. Kauboji i indijanci sa pokretljivim rukama i nogama. Moja stara kolekcija, za koju sam mislio da je izgubljena. Suze radosnice su mi se slivale niz lice.
Iznenadilo me zvono na vratima.
Moji prijatelji su došli po mene da idemo u kafanu na proslavu. Sve vreme su samo pričali o pojavljivanju Deda Mraza širom sveta i o njegovoj borbi sa vešticom. Kažu da je snimak borbe na postao najgledaniji snimak u istoriji Jutjuba. Nisam ništa govorio, samo sam se smeškao.
A u kafani su gosti celo veče naručivali: „Sanke“, „Srećna Nova Godina“, „Deda Mraz“ i ostale zimske i novogodišnje pesme…
*****************
A ovde pogledajte kako je kraj zamislio Zoran Petrović.
Slike – Clicker-Free-Vector-Images, kokon-art, Myriams-Fotos,

19 thoughts on “Spasavanje Deda Mraza

Оставите одговор на Shonery Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Exit mobile version